Institut za etnologiju i folkloristiku / Centar za ženske studije Zagreb
Prvi dio moga izlaganja odnosi se na važnost sjećanja o nama samima, na činjenicu kako sjećanja nisu tek puke uspomene već smjerokaz budućih akcija jer su njima pohranjeni naši identiteti ili sakriveni neki novi.
Dakle, odgovoriti na pitanje tko sam?, temeljno pitanje identiteta ili barem pitanje koje destabilizira naše privremene identitete, podrazumijeva pohranjene osobne percepcije tko smo bile jučer. Naš doživljaj sadašnjosti i vlastitog postojanja počiva na našem znanju o prošlosti. Tako ”u sebe” unosimo (upisujemo) različite ”slike”, gotovo od trenutka kada smo postale svjesne svojeg postojanja ali i tuđih pripovijedanja o nama. I obrnuto, svaki je odgovor o prošlost odgovor današnjice, trenutak u kojem pripovijedamo, naša sadašnja slika o tome kakve smo bile prije.
Slijedeći misao Marianne Gullestad, norveške socijalne antropologinje, o tri vremena koja se oslikavaju u autobiografskoj naraciji, možemo prihvatiti tri vremena koja se oslikavaju i u našim sjećanjima: sadašnjost u kojoj pišemo, pripovijedamo, razmišljamo o sebi, prošlost u kojoj se dogodilo sve ono važno za nas kao jedinku i povijesni kontekst pojedinke, dakle što se u prošlosti (koja traje sve do trenutka pripovijedanja) događalo oko nas, drugi ljudi i zbivanja koji su odredili neka naša djelovanja kao i mi njihova. Upravo ovaj povijesni kontekst određuje sjećanja kao dio diskursa identiteta jer se kroz njih oblikuju moralni stavovi, oni koji će i u budućnosti određivati naše djelovanje. No, istovremeno, kao neprestani mentalni proces pamćenje se mijenja kroz interakciju s društvom, omogućuje naše postajanje i razumijevanje sebe.
Naša sjećanja odražavaju paradoks identiteta. Kao što je i identitet naša zasebnost koja se potvrđuje u dijeljenju s drugima, koje nas prepoznaju kao slične sebi, u sjećanjima se oslikava ista borba. Nastajući iz raznih slika, često kontradiktornih i rascijepljenih ona ipak odražavaju koherentnost neke osobe. Pamteći fragmente osobnog života povezujemo niz nepovezivih događaja i iskustava iz raznih razdoblja koje smo proživjele.
Dugim riječima, u vlastitim se sjećanjima osjećamo i kao objekt i kao subjekt. Kao objekt zato jer pamtimo sebe iz nekih prošlih vremena, to kao da nismo više mi, kritički se odnosimo prema sebi i prosuđujemo same sebe. Subjekt smo zato jer se kroz sjećanje, naknadno ili ponovno proživljavanje, iznova konstruiramo. Samodefiniranje, ili da ga nazovemo samoredefiniranje, uvijek je povezano sa zajednicom.
Sjećanje je medij poput poruke. U njima se pohranjuju kulturni simboli, odražavaju društveni odnosi i prenose znanja. Za Mauricea Halbwachsa, francuskog sociologa i filozofa, sjećanje u širem smislu i nije vlasništvo pojedinaca: Ono dolazi izvana. Prema njemu naša sposobnost da prizovemo sjećanje proizlazi iz pripadnosti društvenoj grupi i povezano je sa sjećanjima drugih ljudi, “sa cijelim materijalnim i moralnim životom društva čiji smo dio ili čiji smo dio bili”. Ako pretpostavimo da je zajednica o kojoj je ovdje riječ ženska, ovdje prisutna, onda vrijednost ovog skupa koji svojim nazivom konferencije ima veze s prošlošću zapravo počiva u činjenici da imamo slobodu na propitivanje naših uspomena kako osobnih tako i grupnih. Jer cijela slika o svakoj od nas je reprezentirana u dijelu slike o nama koja je opet dio sjećanja skupine kojoj pripadamo. “Naša sećanja su smeštena u mentalne i materijalne prostore grupe”, kaže Paul Connerton.
U već spomenutom kontekstu 3 vremena ovaj skup je sadašnjica koja nam može pomoći da rekonstruiramo sebe, ali i naše konvencije, pretpostavke, diskurzivne forme i postupke.
Što se to sjećamo, što se ja sjećam?
Mirno građenje identiteta u našem sadašnjem sjećanju popraćeno je tečnom naracijom o prošlosti. Tek krizne situacije i traume unose transformativne prijelome, posebno brižljivo pohranjene u sjećanju. Postoji više načina kako se odnosimo spram takvih situacija. Ponekad ih “zaboravimo” jer nismo spremne za njihovo rješavanje, ponekad se zaista malo sjećamo neugodnih doživljaja, najčešće uslijed “tišine” koja prati neki događaj. Suprotno tome, pamćenje traume može nanovo “izgraditi” osobu, dati joj novi motiv življenja ili je potaknuti na kolektivno organiziranje. Pripovijedanje trauma, u svakom slučaju, omogućuje prepoznavanje. To znači da će se prepoznati i podržati one s istom proživljenom traumom, pa čak i ako je u njihovim sjećanjima različito “zapisana”. Takva krizna situacija je i rat. Sjećanja o njemu su različita, ali zajedničko iskustvo rata pojavit će se kao stigma.
To je u konačnici karika koja nas je povezivala i prošlih deset, dvanaest godina bez obzira gdje se zemljopisno nalazile. Napor koji smo ulagale u vlastito organiziranje istovremeno je omogućavao samozaštitu od represije kojom smo bile okružene, ali i zaštitu ženama koje nisu imale tu privilegiju da znaju ili mogu djelovati. Ono što mi se danas čini posebno vrijednim u našim feminističkim aktivnostima jest otvaranje prostora drugoj da se sjeća sebe izvan tada nastalog nacionalističkog kolektivnog patrijarhalnog obrasca, da zadrži neko svoje ja kojeg je sama imenovala i tako osigura kontinuitet vlastitog postojanja bez obzira koliko ta slika izgledala nekoherentna.
Da se prebacim na plan povijesnog konteksta u kojem nas pamtim.
Priklanjanje kolektivnom identitetu, koji je u slučaju Hrvatske bio temeljen na nacionalnom identitetu, bio je za većinu žena način kako da se održi osobni identitet i pronađe veza sa ostatkom zajednice. Grupni identiteti usvajani su kao sami po sebi razumljivima, bez potrebe da ih se dublje osobno analizira.
Ostavljenost po strani od presudnih političkih odluka države u ratu, ženu čini pasivnim političkim subjektom ali vrlo opredmećenom grupom nad kojom se provodi nasilje i zastrašivanje. Retorika nacionalizma u tu svrhu koristi rodne stereotipe poput majčinstva, milosrđa i ženske strpljivosti, no bez prave namjere da te iste žene uključi u procese odlučivanja i vladanja. Briše se svaka moguća individualnost žene i proziva ju se isključivo kao djeliteljicu kolektivnog ženskog identiteta. Na taj način se odvaja kolektivno i individualno iskustvo ratne traume i viktimizacije, te se u žensko sjećanje implementira zajednički ideološki okvir unutar kojeg se oblikuje doživljeno.
No, ratno iskustvo jedne zajednice nije jedna i jedinstvena priča koju njezini članovi pasivno usvajaju. Važan je i individualni doživljaj.
1996. provela sam istraživanje o utjecaju rata na ženske identitete. Jedna od mojih sugovornica bila je iz Bosne, smještena u kući Rosa, kući Centra za žene žrtve rata, gdje su prihvaćane prognanice.
Osobna pripovijedanja žena s kojima sam razgovarala koncepcije su i imaginacije sebe i drugih/društva. Iako nije moguća jasna selekcija na kolektivno i individualno iskustvo, razgovor o svakodnevici, kao mjestu podložnom ideologiji centara moći, kreirao je individualne vizije o društvenoj ulozi. Zato je prostor koji smo gradile bilo važno ispuniti i drugačijim istinama, uvijek subjektivnima ali koje obećavaju osobnu slobodu, pravo na drugačije sjećanje o sebi i pravo na osobno djelovanje. Važno je naglasiti i terapeutski učinak koji ima pripovijedanje o sretnoj prošlosti.
Renata Jambrešić Kirin naglasila je kako se muška i ženska iskustva u svjedočenju razlikuju s obzirom na predodžbu o osobnom trpljenju kao dobrovoljnoj žrtvi. Dok se muškarci u svojim iskazima često imenuju kao ratnici i zadovoljni su promjenama u političkom smislu, ženski diskurs je nostalgičan, prisjeća se prošlih vremena i tuguje za njim. Kroz sjećanja na rat moje su sugovornice otkrivale nove procese identifikacije. Svaka je izgradila osobnu strategiju za održavanje ravnoteže između vlastitih i grupnih identiteta, koji su uvijek jednim svojim dijelom usvojeni zbog okoline. Ipak, zanimljivo je da se unutar pripovijedanja o ratnoj svakodnevici ističe emancipatorski napor samoimenovanja. Svaka od kazivačica otkrila je novi dio sebe, osobne strahove i načine prevladavanja istih. Iskustvo rata mobiliziralo je u svakoj od njih pojedine dimenzije identiteta. Ženski diskurs koji sam prepoznala bio je istovremeno solidaran s ostatkom grupe kojoj pripadaju ali i nostalgičan.
Čini mi se da smo u tom razdoblju bile jedina oaza za nostalgiju koju se toliko puta prozivalo kao jugonostalgiju.
Mirovnjakinje, koje djeluju tijekom čitavoga rata, uključene u razne ženske grupe bivaju obilježavane kao neprijateljice Hrvatske. Kultura nenasilja koju razvijaju nastaje, kako je Biljana Kašić rekla, kao tjelesno-emocionalna potreba. Organizirajući javne prosvjede, stvarajući nove mreže ženske solidarnosti žrtvama ratnog nasilja mirovnjakinje stvaraju prostor otpora ratnoj destrukciji. Često su jedino mjesto pomoći ženama u malim lokalnim sredinama. Ipak, ni pacifistički diskurs nije posve uspio izbjeći klišejiziranom govoru o sveopćoj ženskoj solidarnosti, miroljubivosti i žrtvovanju. Povijest ženskog djelovanja u proteklom desetljeću obilježena je i nedoumicama, raspravama, podjelama na lijeve i desne, moćne i nemoćne, stare i mlade. Svaka od nas unosila je osobne vizije, želje i potrebe, odlazila kući s frustracijama, umorom i strahom. I to je dio našeg sjećanja. Ustrajavanje na ljupkom kolačiću sestrinstva smatram porazom diskursa koji zagovara različitost. Različitost naših identiteta, sjećanja i djelovanja.
Konačno, da se potpuno prebacim na osobni plan, volim o nama razmišljati kao umornim ali energičnim nomadkinjama koje su prepoznale alternativne pristupe rješavanju konflikata, kreirale pokrete i javni prostor gdje smo postojale kao izazov dominantnom shvaćanju što je društvo i što bi trebalo biti. Tako je barem u mojem sjećanju. Ohrabruje me što nismo konzervirale naše akcije i feminizme u ljušturu nedodirljivosti i jedine legitimne istine, poput silnih autobiografija generala. Jer sjećanja su, kao što sam na početku rekla, zapravo otvorena vrata u budućnost. Što ih je više i što su raznovrsnija to nam je budućnost bogatija.