Počeci ženskog organiziranja u Hrvatskoj sežu još u 19. stoljeće. Učiteljica Marija Jambrišak iz Krapine je 1871. na Markovom trgu, na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini prvi put je tražila jednake uvjete rada i jednake plaće za žene i za muškarce.
Književnica i novinarka Marija Jurić Zagorka bila je također politički angažirana, započela je s organiziranjem ženskog pokreta, te po cijeloj zemlji držala predavanja o ženama i politici i ženskom glasačkom pravu. Kao o najpoznatijoj hrvatskoj sufražetkinji, o njoj se danas govori i kao o prethodnici suvremenog feminizma. Osim nje spomenutih za žensku emancipaciju u 19. stoljeću značajne su i Dragojla Jarnević, za svoje vrijeme vrlo napredna intelektualka, vatrena ilirka koja nam je u svojim dnevničkim zapisima ostavila i svjedočenje o statusu žene unutar tada naprednog Ilirskog pokreta, kao što je o situaciji žena umjetnica svjedočila i slikarica Slava Raškaj.
Iako u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije postoji i tradicija građanskog organiziranja žena prije Drugog svjetskog rata, do značajnije politizacije većeg broja žena dolazi tek tokom rata. Žene su se organizirale unutar antifašistickog pokreta, i učvrstile svoju poziciju, a što je potvrđeno i prvim dokumentima Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke i dobrovoljačke vojske Jugoslavije koji je u to vrijeme imao vrhovnu vlast na oslobođenim teritorijama i u vojsci. Organizacije žena, koje su se formirale od 1941. godine pod raznim nazivima, povezivale su se i na širim teritorijama, pa je u prosincu 1942. godine održana Prva zemaljska konferencija žena. Na konferenciji je osnovan Antifašistički front žena koji je do 1952. djelovao pod nazivom Antifašistička fronta žena Hrvatske. Nakon rata Antifašistickoj fronti žena počelo se zamjerati „suvišno bavljenje političkim radom“ (Neda Božinović, Nekoliko osnovnih podataka o ženskom pokretu u Jugoslaviji, objavljeno na web stranici Autonomnog ženskog centra), pa je ona temeljem odluke Socijalističkog saveza na svom četvrtom kongresu, 1953. godine, samoukinuta, a umjesto nje osnovan je Savez ženskih društava. Bio je to početak kraja samoorganiziranja žena na definiranju vlastitih problema i traženja vlastitih puteva za njihovo rješavanje. Bio je to i put postepenog vraćanja žena domaćinstvu i udaljavanju od političkih aktivnosti. Godine 1961. Savez ženskih društava Hrvatske mijenja ime u Konferenciju za društvenu aktivnost žena Hrvatske, 1975. u Savjet za društvena pitanja žene, a 1985. nastaje Republička konferencija SSRNH - Konferencija za društveni položaj žene i porodice. Djelatnost organizacije bila je usmjerena na okupljanje i sudjelovanje žena u javnom i političkom životu, ali s fokusom na poboljšanje socijalne i zdravstvene zaštite, naročito brige o djeci, te razvoj samoupravljanja i socijalističkih društvenih odnosa. Patrijarhat kao sustav diskriminacije i potčinjavanja žena nije bio predmet kritike masovnih socijalističkih organizacija žena.
Nakon izbora 1990. godine kada je došlo do raspada institucija iz prošlog sistema, članice Konferencije za društveni položaj žene i porodice osnovale su Savez žena Hrvatske.
U bivšoj Jugoslaviji feminističke inicijative i grupe počinju se organizirati krajem sedamdesetih godina. Znanstveni radovi na sociološkim i antropološkim međunarodnim seminarima bili su mjesto susreta i komunikacije znanstvenica koje su se bavile različitim dimenzijama diskriminacije žena, a neke od njih su Silva Mežnerić, Blaženka Despot, Anđelka Milić, Nadežda Čačinović Puhovski, Lidia Sklevicky i druge.
Do 1990. godine u Hrvatskoj udio žene u političkoj vlasti je varirao između 16 i 30 posto, a 1990. s prvim višestranačkim izborima, zastupljenost žena u Saboru pada na 4,7 posto, da bi 1995. porastao je na 8 posto, na izborima 2000. u Sabor je izabrano 22,5 posto žena, a na zadnjim izborima u Sabor je izabrano 22 posto žena zastupnica.
Prvi Međunarodni feministički skup „DRUG-ca žena“ organizirale su žene iz Beograda, Zagreba i Sarajeva 1978. godine u Beogradu. Na organizaciji konferencije i u njenom radu sudjelovale su tako Dunja Blažević, Žarana Papić, Bojana Pejić, Sonja Drljević, Jasmina Tešanović, Lina Vušković, Sofija Trivunac, Lepa Mlađenović, Vanda Krajinović iz Beograda, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Lidia Sklevicky, Vesna Kesić, Ruža First - Dilić, Ljiljana Gaković, Đurđa Milanović, Gordana Cerjan Letica, Nadežda Čačinović Puhovski iz Zagreba, Nada Ler Sofronić iz Sarajeva, i mnoge druge. Sudionice iz Italije, Francuske i Velike Britanije bile su poznate feministkinje i javne osobe: Christine Delphi, Diana Leonardh, Dacia Maraini, Carla Ravaioli, Elisabetta Rasy. Diskriminacija žena je po prvi puta u Jugoslaviji bila predmet ozbiljnih debata, sagledavana kao pitanje diskriminacije u kontekstu vladajućeg patrijarhata, a ne kao marginalna tema, zakamuflirana ideologijom klase. Zbog svega toga su organizatorice skupa doživjele niz otvorenih i prikrivenih pritisaka iz Saveza komunista i drugih masovnih, državno sponzoriranih organizacija uključujući, u početku i Savez žena.
Žensko političko aktivističko organiziranje u Hrvatskoj započinje nakon skupa „Drug-ca žena“ osnivanjem feminističke Sekcije Žena i društvo pri Sociološkom društvu Hrvatske. Organiziranjem brojnih predavanja, diskusija i radionica sekcija je otvorila novi pristup ženskom pitanju te obrazovala generaciju žena koje su sudjelovale u njenom radu.
Drugi val feminizma osamdesetih godina bio je više obilježen radom na podizanju svijesti tzv. consciousness rasing, te aktivizmom. U Ljubljani je 1985. godine osnovana feministička grupa Lilit, u Zagrebu 1986. godine Ženska grupa Trešnjevka, dok je u Beogradu djelovala grupa Žene i društvo osnovana još 1979. godine. Aktivistice tih triju grupa aktivno su surađivale, razmjenjivale iskustva, predavanja.