SOS telefoni za žene i djecu žrtve nasilja krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća predstavljali su mjesto aktiviranja velikog broja žena u feminističkom pokretu.
Nakon teorijskih razrađivanja i diskusije o dimenzijama potčinjavanja žena, koje su razvijale intelektualke raznih profesija sedamdesetih i osamdesetih godina, aktivirale su se žene koje su započele raditi sa ženama žrtvama nasilja, pružajući im direktnu pomoć. Njihovo shvaćanje feminizma polazi od uvida da je muško nasilje nad ženama tranzverzala koja prolazi kroz živote svih žena i da su SOS telefoni i Skloništa najprikladniji oblik rada sa ženama koje su iskusile nasilje, jer osim što pružaju pomoć i podršku, osiguravaju svjedokinje, odnosno vjerodostojnost ženama u javnosti.
Ženska grupa Trešnjevka 03.03.1988. je osnovala SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja koji je bio prvi takve vrste u Istočnoj Evropi, a 1989. registirale su se kao udruženje građanki pod imenom Ženska pomoć sada. Telefon je započeo s radom 3. ožujka 1988. u Zagrebu i u njegovom radu je sudjelovao veliki broj aktivistkinja koje su kasnije osnovale brojne ženske grupe (Katarina Vidović, Biljana Kašić, Vesna Mimica, Dubravka Kordić, Renata Martničević-Pavuša, Neva Tolle, Nela Pamuković, Nataša Lalić, Dafinka Večerina, Andrea Feldman, Rada Iveković, Željka Mrkić, Bojana Bračić, Slavica Jakobović, Nina Pečnik, Lidia Sklevicky, Mirjana Čupić, Nihada Kadić, Ivana Radić, Mica Mladineo, Eva Tadijanović, Nevenka Fiket, Slavica Kušić, Marinela Budimir, Marina Kokanović, Aida Bagić, Danijela Jurišić i brojne druge). 1990. godine aktiviskinje SOS telefona osnovale su i prvo Sklonište za žene žrtve obiteljskog nasilja, za čije su potrebe same izborile prostor aktivističkom metodom skvota. Sklonište je 1992. godine zasebno registrirano pod nazivom Autonomna ženska kuća Zagreb.
Nakon zagrebačkog SOS telefona, osnovan je i SOS telefon u Ljubljani 1989., te u Beogradu 1990. godine. SOS telefoni imali su identična imena, prve instruktaže aktiviskinje su radile u suradnji, pravila rada i principi raspravljani su i razvijani razmjenjujući iskustva na jugoslavenskim feminističkim skupovima, instruktažama na zajedničkim radionicama na prvim ženskim kampovima koji su bili organizirani u Sloveniji (Marindol na Kupi 1990. u organizaciji SOS Ljubljana i Lilit-a, bile su prisutne feministkinje iz postojećih grupa Zagreba, Ljubljane i Beograda, na Soči 1991. sastale su se aktivistice SOS Pula, SOS Zagreb, SOS Ljubljana, kasnije na Pohorju i Debelom rtiču).
Suradnja, solidarnost i razmjena iskustava bile su temelj i feminističke politike solidarnosti u vrijeme ratova i nacionalističkog isključivanja drugih. Unatoč svim ovim aktivnostima u bivšoj Jugoslaviji, autonomni ženski pokret nije postigao utjecajnu društvenu snagu, a tomu su doprinijeli brojni politički, ideološki i tradicijski razlozi.
1992. godina je predstavljala prekretnicu u razvoju ženskog pokreta u Hrvatskoj: te godine, naime započinje nagli rast broja ženskih organizacija, kao i pojava organizacija u drugim gradovima Hrvatske. Krajem 1992. nastaju Centar za žene žrtve rata i Zagrebački ženski lobi, ubrzo nakon toga i Ženska infoteka, Ženska grupa Split, B.a.B.e., Centar za ženske studije, Ženska grupa pri Centru za građanske incijative Poreč, Ženska grupa Lošinj, Ženska grupa Pakrac i brojne druge, tako da danas Ženska mreža Hrvatske broji 50 ženskih organizacija i inicijativa.
S druge strane /Kareta/nastala je grupa feminističkih organizacija koje su međusobno surađivale: Mreža multikulturalne pomoći (Ivana Radić, Mirjana Čupić), Ženska grupa Trešnjevka, Nona-ženski multimedijalni centar, O-ZONA / Ženska linija...