KARETA
FEMINISTIČKI ČASOPIS
broj 1, ožujak 1991., str. 5
RATU NE I LI DA?
ODLUKA OPĆIM GLASANJEM ODMAH!
IZJAŠNJAVANJE OPĆIM REFERENDUMOM SADA!
PRESTANAK NEPRIJATELJSTAVA DANAS! NE ŽELIMO TREĆI SVJETSKI RAT!
MI ŽENE TRAŽIMO DA VEĆINA ČOVJEČANSTVA DOBIJE RIJEČ!
Mi znamo da naše zamisli zvuče utopijski i ludo, ali rat započet u Zaljevu tisuću je puta luđi. Mi znamo da gospoda generali i predsjednici neće biti ti koji će u svojim komandnim bunkerima naći smrt. Pogibat će civilno stanovništvo izloženo masovnim sredstvima uništenja. Mi znamo da većina čovječanstva i većina pučanstva zemalja koje su u ratu, uključujući i arapski svijet, ne želi voditi taj apsurdni i strašni rat. Ali upravo ti ljudi nemaju pravo glasa i njihovi se glasovi ovdje ne broje.
TRAŽIMO OPĆI SVJETSKI REFERENDUM u ime mira, u ime demokracije, u ime ljudskih prava, u ime dostojanstva svakog i svake individue: DA ILI NE RATU. Mi tražimo trenutni prestanak neprijateljstava. Mi tražimo da UN ne prepuštaju vojsci interpretaciju ultimatuma Iraku. Kada govori oružje UN ne smiju šutjeti. Mi tražimo provedbu svjetskog referenduma putem internacionalnih institucija kao što su UNESCO, UNICEF i WHO. Svaki se stanovnik i stanovnica svijeta mora čuti kada se postavlja pitanje života i smrti – to je naše prirodno, elementarno i demokratsko pravo! Naš glas protiv govora oružja. Mi želimo već sada najaviti: toliko dugo dok se referendum ne održi, mi ćemo pronalaziti vlastite mogućnosti i puteve za sprovođenje referenduma najbržim načinom u svim nama dostupnim zemljama, makar on bio i provizoran. Ujedno ćemo organizirati i VANPARLAMENTARNU SVJETSKU MIROVNU KONFERENCIJU koja će tematizirati sve konflikte i ratna područja Bliskog Istoka.
Žene u Njemačkoj pokrenule su, odmah nakon započetog rata u Zaljevu, mirovnu akciju pod nazivom ŠEHEREZADA. Objavljujući ŠEHEREZADIN proglas, KARETA se priključuje mirovnoj akciji. Molimo vas da nam šaljete pisma podrške, a mi ćemo ih proslijediti ŠEHEREZADI. Na temelju naših pisama tražit će se od Ujedinjenih nacija, UNICEF-a, UNESCO-a i WHO-a provođenje SVJETSKOG REFERENDUMA ZA MIR. Svojim glasovima pridružimo se općem referendumu protiv rata!
Brojne žene potpisale su ovaj zahtjev. Između ostalih i: Arci donna, Palermo; Cristel Becker-Rau, fotografkinja; Halina Bendkowski, FrauenfrAKTION, Berlin; Gisela Breitling, slikarica; Andrea Ernst, novinarka; Erica Fischer, novinarka; Elfriede Jelinek, spisateljica; Petra Kelly, Freda Meissner-Blau; Kate Millet; Peggy Parnass, Maria Mies, Tina Thürmer Rohr, Dorothee Sölle i mnoge druge. Vaša pisma podrške šaljite na adresu: KARETA, Zagorska 44, 41000 Zagreb.
KARETA
FEMINISTIČKI ČASOPIS
broj 1, ožujak 1991., str. 4 i 5
KAD MI JE SIN ODLAZIO...
KARETA objavljuje tekst tiskan u ŽENSKOM SVIJETU – mjesečniku za kulturne, socijalne i političke interese žena, br. 2, koji je izašao u Zagrebu 1917. Taj tekst s početka stoljeća ozbiljno je svjedočanstvo da je i kod nas feminizam stariji od imena, a antimilitarizam njegova konstanta.
LJUBA OTONA IVEKOVIĆA: KAD MI JE SIN ODLAZIO...
Nalazila sam se na ljetovanju u rodnom mjestu moga muža, gdje me zatekla strašna vijest o navještaju rata. Divna okolica, krasan pogled na ubavo i pitomo Zagorje u punom ljetnom cvatu, na nježne ogranke štajerskih gora, a po sredini vijuga se naša modra Sutla. Provodeći vrijeme u tom divnom kraju, u dokolici i plandovanju, u krugu svoji milih i dragih, nije me se ta vijest, kakogod je bila strašna, ipak tako strašno doimala, kako bi morala. Prvo, moram priznati, da ni izdaleka nisam shvatila zamašaj i tragiku te riječi „rat“. Drugo, nisam se ni sjetila, da bi mogao moj muž poći, a na sina gotovo ni u snu nisam pomislila: ta on je još dijete! To je onaj naš ljudski egoizam, koji mi nije da pravo procijeniti sav onaj užas, što će slijediti. Ali kad su stizavale prve vijesti i dolazilo sve više i više ranjenika, počelo mi se stiskati srce, a čuvši, da je ova ili ona izgubila sina, brata, muža, potresla sam se od groze – jer moglo bi to i mene stići. I usprkos svih tih strašnih vijesti ja sam i nadalje bila ipak toliko spokojna i mirna, vječito u uvjerenju, da mene to neće dostići. Tako se ljudsko srce brzo umiri nad tuđom boli i nesrećom. Ali kad je u ljetu 1915. moj muž bio pozvan u vojsku kao ratni slikar i prvi put odlazio od kuće, proživljavala sam teških časova i drtala od straha, čekajući prve vijesti. Kad se povratio nakon mjesec dana pričajući grozote i strahote ovog rata i da je sam bio u životnoj pogibli, tek onda sam i ja osjetila u punoj jasnoći, što je to „rat“. Kako da Vam opišem sve te muke i strah, što sam svaki put proživljavala, kad je odlazio, i to veselje opet, kad se živ i zdrav vraćao. Ali šta je sve to prema onom strašnom danu, kad je moj jedinac odlazio na ratište. Osvanuo krasan vruć ljetni dan. Na kolodvoru sakupilo se mnoštvo svijeta, da još posljednji put vidi svoje mile i drage. Tu vidiš ženu, koja grli svoga muža, tamo sestra drži brata za ruku, ondje opet zaručnica naslonila glavu na ramena svog momka, utapajući se u očima punima teških suza. Tu opet majka grli svoga sina, jedinu potporu u starim joj danima. Sve je tiho, mnoštvom prolazi samo neki tajinstveni šapat, koji prekida plač i krik rastrganih srdaca; pa onda opet glazba, da „ojunači i obodri duh“... A ta glazba se meni činila kao mrvačko opijelo, kao zadnji zvukovi doma i domovine. Ironija za naša bolna srca. O, da Vam je bilo vidjeti one jadnike, kojih n i t k o nije pratio, koji nisu imali n i k o g a , da im kaže možda zadnji „Zbogom“. Već sam taj pogled razdirao mi srce. Polijegali ili posjedali na zemlju, ruke zadrli u kose ili njima pokrili lice, da im se ne čita sa lica muka i bol, da ih ne izda žalost i tuga, da ih ne ubije osamljenost. Nadošao i zadnji osudni čas; još zadnji poljubac, još zadnji stisak ruku, još zadnji pogled u mile oči, i onda pukni srce, jer je odviše... U tom času oćutim, kako mi žilama struji, ne znam, da li vatra, što li? – sve mi najednom postane tamno, crno; u srcu neka gorčina, očaj. Da poludim! Čini mi se, kao da me neki vrtlog na krilima nekoga strašnog orkana diže, i u tom vrtlogu opažam same grobove, kojih strašna i tamna nutrina pokazuje mi vječnu noć naših uzdanica. A ja sam se pitala, zašto sam toliko muka i straha, toliko probdivenih noći nad kolijevkom slaba i boležljiva čeda proživjela i propatila? Zašto toliko stradanja i patnja, dok ga na noge postavih? Koliko sam dana, nedjelja i mjeseci u tih 19 godina provela u strahu i brizi, da ne oboli, kad je obolio, da ozdravi? Učila sam ga najboljemu, što sam umjela, najplemenitijemu; učila ga, šta je čast i poštenje; i sada mi ga otimaju, da ubija i postane ubojicom! Šta znači za majku slava, čast, junaštvo? Zašto da se ove dječje ruke omaste ljudskom krvlju? I ono, što sam ja pod svojim srcem nosila, s mukom i brigom, s ljubavlju i strahom na noge jedva postavila – i to dijete da ubija isto tako djecu drugih majka? Ta i oni „neprijatelji“, i oni imadu m a j k e , koje isto tako dršću za njihov život. I pitala sam se, a zašto to mora da bude, i nisam mogla naći pravoga odgovora. Ne znam, da li ima koga osim matera, koji bi to razumio i šta to znači za materino srce. Treba razumjeti bit materine duše. O da; razumjet će me žene, razumjet će me majke, ali neće oni, koji su cijeli svijet jednim potezom pera zavili u crno! I neće razumijeti oni, koji su skrivili tu strahotu, to ubijanje i osakaćivanje milijuna! Neće razumijeti oni, koji nisu imali uviđavnosti, da će rad i ljubav, da će sreća porodična, zdravlje duh i tijela, bezbrižnost budućih pokoljenja biti okaljana, uništena i slomljena; da će taj nesretni rat biti izvor svih naših boli, nesreća, razorenje, uništenje, i raspad tolikih sretnih i zadovoljanih domova, sadašnjih i budućih. Koliko je dobroga i lijepoga u ljudskom životu, to je u te tri godine uništeno i pogaženo! Rat je simbol m u š k a r a č k e surovosti od iskona – to je naslijeđe ropske naravi, ali nije ž e n e, m a t e r e . Mi žene, osobito majke, imamo veliko srce, i to nam daje snagu, da strpljivo podnosimo sve zlo, daje nam baš zbog toga još veću o t p o r n u snagu, a kad se ona razvije do vrhunca, zadivit će svijet i zadrhtat će sva srca od našega krika: „ D o s t a ! “ Zašto ne bi mi m a t e r e skočile u taj krvavi vrtlog, pravom najjačega čimbenika, da ne damo, da nam se djeca ubijaju i da im gromko zaviknemo: „ N e u b i j ! “ Od tih strahota krv nam se zaustavlja u žilama, srce nam već tri godine krvari; i ta krv, nas napaćenih žena, pada na obraze onih, koji su bez promišljanja, bez obzira na nas, izazvali ovo klanje. Ta krv mora da nas osvijesti, da ulije u nas čvrstu volju da se okupimo i da poduzmemo sve, što je moguće, da dođe što prije do mira. Ta krv mora nam dati još veću snagu, da krenemo jednom novom svijetu u susret, u kojem će sve te strahote, što se sada događaju, biti za vazda izgubljene, a ti potoci krvi, koji su proliveni, neka budu žrtva položena na oltar našega oslobođenja i ujedinjenja.
KARETA
FEMINISTIČKI ČASOPIS
broj 1, ožujak 1991., str. 32
Imamo li svoju politiku?
Iz zagrebačkog Vjesnika od 5.2. saznajemo da je organizacija „Pokret žena za Jugoslaviju“ priredila skup u beogradskom Domu sindikata. Saznajemo da su tom prilikom izraženi i prosvjedi zbog, kako se navodi, najnovijih događaja u Hrvatskoj te da je izražena podrška Predsjedništvu Jugoslavije i JNA u njihovoj namjeri da razoružaju (vjerojatno ipak oružjem) nelegalne vojne formacije u Hrvatskoj. Nema nikakve sumnje da se Pokret žena za Jugoslaviju time svrstao na stranu klasičnog tipa političke organizacije s klasičnim i isključivo političkim ciljevima, svima nama već dobro poznatim, upravo po vrlo zaoštrenim i ispolitiziranim uvjetima postojanja, koje nam nameću. U okupljanji ne bi bilo ničeg čudnog, još jedan pokret, još jedna stranka ili nešto slično, da to okupljanje nije nazvano skupom žena. Na toj imenici i „označitelju“ – žena – pojavljuje se razlog začudnosti izražen konačno i u popriličnoj medijskoj recepciji tog događaja, koja nije propuštala naglasiti da se radi o ženama. Nešto imanentno svakom ženskom pokretu je odbijanje sudjelovanja i davanja podrške onom što feminizam naziva muška, patrijarhalna politika. Razlozi za takva smeštanja unutar političkih scena, nacionalnih i internacionalnih, su mnogostruki, ali jedna je od važnijih, često potvrđena spoznaja, da ova „klasična“, muška politika, objektivizirajući ženu kao vlastiti materijal i prostor aplikacije potreba, ne daju mejsta onim interesima žena, koje svi ženski pokreti smatraju krucijalnim. Imanentno politici je ratobornost, imanentno ženskim pokretima je pacifizam. Pojava Pokreta žena za Jugoslaviju u Domu sindikata i nekoliko dana kasnije (8.2.91.) pred Palačom federacije, kao i prijem kod Predsjednika Jovića, bjelodano pokazuje instrumentalizaciju „ženske mase“ od strane jedne politike i više ukazuje na činjenicu da u Jugoslaviji postoji vrlo nerazvijen i neiskusan feministički pokret, nego na činjenicu da žene doista nešto zahtijevaju ili podržavaju. Pretežnost ženskog spola na mitingu doista ne garantira legitimitet i vjerodostojnost ženskog interesa, jer ako se feminizam i ne shvati kao jedini glasnogovornik ženske pozicije, ostaje činjenica da su javne performance stava i mišljenja žena ženski identificiranih bile uvijek vezane za feminizam, ma kako ga razumjeli. I sasvim je sigurno da svaka druga varijanta omogućuje grubu manipulaciju ženama. Osim što se na mitingu pred Palačom pojavila i grupa žena s jedino feminističkim parolama, poput: „Vođe, idite u Pokret Mira“, nezamislivo hrabro braneći ženski prostor, a koju mediji nisu zabilježili, taj se skup može i smije smatrati samo varijantom jednog mišljenja i stava, ali nikako ne ženskog. Jer konačno znamo; mnoge su žene ostale kod kuće, što ih nije učinilo manje ženama. Treba primijetiti da su i reakcije ženskih organizacija na taj skup, bile djelomično ispod razine feminističke svijesti i znanja, kako po načinu nastanka tako i na razini tiskanih priopćenja. Njihov se „ne-feminizam“ u prvom redu očituje u činjenici da češće pozivaju na odgovornost žene, nego li političare ne spominjući ih. Jedino je ljubljanska izjava prozvala politiku i političare, tražeći strpljivost u dogovaranju i demilitarizaciju jugoslavenskog društva. No ipak, ta su se priopćenja svrstala, ne prihvaćajući perspektive feminizma, pod fantazme partrijarhalne političke sheme u kojoj je uvijek bilo mjesta za žensku biologiju i oblik, a tek sporadično za ženski duh i njegove zahtijeve. Mitinzi Pokreta žena za Jugoslaviju i svi njemu slični mogući su, kao i svi nesporazumi vezani za njihovu recepciju, i biti će mogući, sve dok feminizam bude nerazvijen i nemoćan. Sve dok feminizam bude isključen iz života žena i ženskih političkih zahtjeva, manipulacija i instrumentalizacija žena i ženskog biti će prisutna i na našoj političkoj sceni. Sve dok ne budemo imale jak feminizam nećemo znati što žene misle i hoće.
ASJA