Silovanje žena i principa

Slobodna Dalmacija, 11. veljače 1993.
POST FESTUM KONTROVERZNOG (I KAOTIČNO ZAVRŠENOG) MEĐUNARODNOG SKUPA „ŽENSKA SOLIDARNOST“


SILOVANJE ŽENA I PRINCIPA

 

Sanja Modrić

Je li netko uopće silovao tisuće žena iz Bosne i Hercegovine čije se stravične medijske slike i ispovijedi prenose u posljednje vrijeme zapadnom javnošću ili ih neka svemoguća zlobna sila podmetnula da uznemiri, ogorči, trzne i uzbiba krajolike gdje se poštuju ljudska prava, gdje se nakon dnevnog posla večerava „tournedo rossini“, a sveti vikend provode u ljudskom miru i obiteljskom skladu, pod brezama i na obalama jezera? Je li direktan prijenos iz karajeva gdje se Thantos ceri svemu ljudskome, gdje je grčka tragedija ponovno uskrsnula u najjezivijim slikama kojima se svojedobno mogla domisliti antika, je li sve to dakle, samo vještičja kuhinja političke propagande koja se, smjenjujući „epizodu“ o konclogorima, emitira crno na bijelo, da bi civiliziranim zemljama svijeta bio zatrovan njihov blaženi sklad?
Ako bi netko bio dovoljeno lud da padne u zamku akcije jurišnih obreda „patriotskih“ Srpkinja koju su one s „vojskom“ od gotovo dvjesto tijela izvele nedavno u Hannoveru, gdje su se vodili razgovori o berlinskoj inicijativi za organizaciju sada već održanog skupa „Ženska solidarnost“ u Zagrebu, onda bi mogao zaključiti da u BiH i u Hrvatskoj nitko nije silovan, da su srbijanski seksualni monstrumi izmišljena stvar, te da su ponižene žene spektakularno odglumile traumu. Valjda za nekakvu plaću. Jer, vrištale su Srpkinje u Hannoveru pred uglednim i dobronamjernim organizatoricama zagrebačkog ženskog summita- „Naši muškarci to ne čine!“.

Manjak senzibiliziteta   

Srećom, a logično je bilo to i očekivati, parlamentarke iz mnogih evropskih zemalja, članice Evropskog ženskog lobbya, ministrice i poznate ženske fighterice za ljudska prava, nisu pale u pripremljenu trapulu. Na kongresu ženske solidarnosti u glavnom gradu Hrvatske prošle nedjelje, svjedočile su o zavidnom poznavanju situacije. Lea Rosh, liderica berlinske grupe „Perspektive“, te glkavna organizatorica skupa u „Lisinskom“ kazala je da se u evropslkim zemljama i SAD zna što se događa u BiH i u Hrvatskoj, da su slike i novinski izvještaji o silovanjima obišle cijeli svijet, da su Amnesty International, Tadeusz Mazowietski i brojni drugi izlasanici tijela i organizacija za ljudska prava ponudili javnosti tone autentičnog dokaznog materijala, te da su oni koji ne čine dovoljno (ili ništa) da bi sve to spriječili – neće imati nikakvu ispriku pred poviješću.
Konačna rezolucija koja je bila finale sastanka u Zagrebu kjasno ističe da su masovna silovanja i logori za silovanja u Bosni dio plana srbijanskih ratnih vođa i dio ratne strategije koju je odabrala srpska strana, a provode je srpske paravojne milicije. Zato žene Evrope i SAD objavljuju da će se na sve načine zauzeti da se okonča rat i genocid, da se raspuste svi logori za silovanja i oslobode sve žene, da se svim silovanim ženama pomogne onako kako same žele i to – odmah. Traže, nadalje, da silovane žene iz BiH dobiju pravo političkih azilanata u svim evropskim zemljama i u sad, da silovanje bude jasno označeno kao ratni zločin  u postojećim ženevskim konvencijama, da specijalna izvjestiteljica za ljudska prava UN bude ona, a ne on, te da se trenutačno osnuje međunarodni sud za ratne zločine koji bi sudio i silovateljima.
Pa ipak, skupu u Zagrebu već je tokom priprema prethodila atmosfera popriličnih tenzija, a one su se nastavile i dok je summit trajao. Hrvatska Vlada, isprva, kako saznajemo, oduševljena što Evropa dolazi u Zagreb, počela je organizatorima postavljati neke uvjete. Potpredsjednik Mate Granić, koji je prije nekoliko tjedana prvi put primio delegaciju žena organizatorica, zahtijevao je da hrvatske žene budu ravnopravne partnerice strankinjama za glavnim kongresnim stolom, a spominjala se čak i mogućnost da se demonstracijama ispred dvorane izraze glasno negodovanje ako grupa oko Lee Rosh to ne prihvati. Treba kazati da su gošće isprva namjeravale održati skup bez predstavnica bilo koje etničke ili državne zajednice iz zaraćenih zemalja uz objašnjenje da dolaze u Zagreb jer je taj grad najbliži „mirisu baruta“, ali žele izbjeći razbuktavanje mogućih međunacionalnih konfrotacija. Time su, sa svoje strane, pokazale nedovoljnu količinu senzibiliziteta za našu situaciju (u širem smislu) jer je prema općem mišljenju sve prije nego trenutak da se o ratu, etničkim čišćenjima, silovanjima i teroru – raspravlja bez ovdašnjih žena. 

Spektakl umirenja savjesti

Mate Granić tražio je, pak da hrvatske partnerice predstavlja Bedem ljubavi, a taj je uvjet ozlojedio neke druge ženske grupe okupljene oko Ženskog lobbyy, koje su se također složile da ovdašnjim ženama treba omogućiti sudjelovanje, ali su se protivile ekskluzivističkom Granićevu odabiru Bedema, koja se grupa, prema nekim mišljenjima, dala u nekim prilikama instrumentalizirati u eklatantno političke svrhe. Na kraju je kompromis Granić- ženska Evropa ipak postignut i sudionoice su mogle krenuti na put u Zagreb.
Bedem ljubavi podržan od žena iz Karete, SOS –telefona i Ženske grupe Trešnjevka, posjeo je svoju predsjednicu, Slavicu Bilić za glavni stol na pozornici, gdje se ona pridružila šeficama delegacija iz zemalja sudionica, ali više stotina njihovih aktivistica u dvorani, bilo je, očigledno, nezadovoljeno. One su na skup već došle s tezom da je „ovo još samo jedan evropski spektakl za umirenje savjesti“, da su Evropljanke manipulirane od Srpkinja, da će se u Zagrebu furati stari licemjerni bjelosvjetski „projekt“ o jednakoj krivnji za rat, da će se izbjeći imenovanje agresora, a silovanje svesti na teror muškaraca nad ženama, umjesto na instrument za postizanje ratnih ciljeva. Bedemašice su naprijed pripremile svoj koncept rezolucije u kojoj su tražile da se formulira kako se odvje vodio rat JNA i Srbije protiv Hrvatske, te kako su žrtve masovnih silovanja Muslimanke i Hrvatice.
Sve to kako je skup odmicao, nije bilo dovedeno u pitanje, no nekoliko diskusija u kojima je spomenuto da „silovanja ima na svim stranama“ i da svim silovanim ženama, bez obzira koje su nacionalnosti, treba uputiti pomoć i solidarnost, bila je iskra koja je raspalila proteste na hrvatskoj strani dvorane. Premda su gotovo sve govornice pravile jasnu distinkciju između silovanja koja čine Srbi, a koja su apsolutno brojčani rekorder u ovom ratu te modus etničkog čišćenja, evropske žene željele su da ma i jedna hipotetički silovana Srpkinja dobije identičan tretman kao Muslimanke i Hrvatice. I to su odlučile staviti u rezoluciju. Bedem je ovu vrstu principijelnog stava stavio na stup srama („Naši muškarci to ne čine???“).

Eksces u „Lisinskom“

Glavni eksces u „Lisinskom“ koji je dodatno podcrtao tragediju ovog rata dogodio se kad se skupu obratila Vesna Božić, Beograđanka s državljanstvom SAD. Istog časa kad je ona zaustila svoju prvu rečenicu, hrvatske žene predvođene Bedemom uglavnom su izašle iz dvorane. Poslije se pokazalo da gđa Božić misli da je režim u njenoj domovini agresorski, da su etnička čišćenja i silovanja Muslimanki i Hrvatica sredstvo osvajačkog rata, a kazala je i to da ju je sram suočiti se s Hrvaticama i ženama iz BiH, ali „ako nosi srpsko ime – ne znači da odobrava Miloševićevu politiku“. To, međutim, žene iz Bedema – nisu čule. Kasnije su poneke s pomalo prikrivene nelagode objašnjavale da uopće nije važno što je Božićka rekla, nego da je važan „principijelan stav“. U Zagrebu nema pravo govoriti netko „čiji muževi i braća pale, siluju i bacaju bombe“, smatraju one, držeći to – principijelnim stavom. Evropljanke su takvu reakciju dočekale s nevjericom. Hrvatice su davale egzaltirane izjave za svjetske televizije i novine. Poslije su se vratile u dvoranu i na kraju nisu prihvatile rezoluciju „Solidarnosti“.
Skup je završio prilično kaotično. Žene iz stranih zemalja otputovale su iz Zagreba svojima avionima, a jedna ovdašnja gospođa koja ih je ispratila na aerodrom ispričala mi je kako više nisu htjele ni s njom razgovarati. Je li se Hrvatska opet bespotrebno osramotila?