Na ovom mjestu cilj nam je prikazati utjecaj političkih zbivanja, uoči, tijekom i poslije rata, na ženski pokret, koja su izazvala raskole i umrežavanja na ženskoj sceni u Hrvatskoj i u regiji, s naročitim fokusom na devedesete godine dvadesetog stoljeća. Donosimo pregled nekoliko ključnih događaja iz kojih je razvidno oko kojih tema je dolazilo do sukoba na feminističkoj i ženskoj sceni tih godina, a koji su uglavnom vezani uz rat, odnos prema mirovnom pokretu, vladajućem režimu, militarizmu i nacionalizmu, te suradnju s feministkinjama iz regije.

 

Naš je pregled utemeljen na dokumentaciji iz arhiva Centra za žene žrtve rata - ROSA u kojem su sadržani i dokumenti Zagrebačkog ženskog lobbyja, te dokumenti sestrinskih organizacija s kojima smo suradnički djelovale.

 

S obzirom da pokret još uvijek nije sustavno istražen, većina dokumentacije još se uvijek nalazi u kućnim arhivima feministkinja, ili su dokumentacije grupa potpuno izgubljene (npr. dokumentacija Ženske grupe Trešnjevka) nadamo se da ćemo pridonijeti uvidu u tadašnja događanja, te omogućiti pisanje cjelovite povijesti ženskog pokreta. Prezentacijom različitih gledišta i argumenta te davanjem dokumentacije na uvid javnosti želimo potaknuti daljnja istraživanja, refleksiju ovog razdoblja ženske povijesti i njegovu teorijsku artikulaciju.

 

Brojni važni događaji za razvoj ženskog pokreta devedesetih odvijali su se u inozemstvu u suradnji s feministkinjama iz različitih zemalja (Italije, Austrije, Njemačke, itd.) koje su od početka izbijanja ratnih sukoba organizirale skupove na kojima su okupljale žene iz država bivše Jugoslavije, inače u nemogućnosti komunikacije zbog prekida telefonskih i prometnih veza, pokušavajući zajedno promišljati tadašnja tragična ratna zbivanja. Rasprave koje su se odvijalne na tim sastancima i konferencijama (u Veneciji, Rimu, Beču, Ženevi, itd.) utjecale su značajno na kasnija zbivanja i odnose među feministkinjama u Hrvatskoj i regiji, međutim dokumentacija je teško dostupna.

 

Današnji feministički pokret utemeljen je na djelovanju feministkinja sedamdesetih i osamdesetih godina koje su u tadašnjoj Jugoslaviji djelovale uglavnom u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, također i u Sarajevu, te su vrlo usko surađivale i to kako na akademskoj tako i na aktivističkoj razini .

Početkom rata 1991. godine u Hrvatskoj je djelovalo svega nekoliko ženskih grupa: Ženska pomoć sada - SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja i Sklonište za žene, Radikalna feministička grupa Kareta, Nezavisni savez žena, Savez žena Hrvatske. O dvjema potonjim grupama osnovanim 1990. godine nema više dostupnih podataka o djelovanju kao niti o godini prestanka djelovanja.

 

Neposredno prije početka rata, 16.12.1990. godine, u Zagrebu, u bivšoj zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, je organiziran 1. Sabor žena Hrvatske, na kojem su sudjelovale predstavnice postojećih ženskih grupa i organizacija iz Hrvatske i zemalja bivše Jugoslavije. Sabor žena organiziran je na inicijativu Radikalne feminističke grupe Kareta a u organizaciji su sudjelovale i predstavnice Saveza žena Hrvatske, Nezavisnog saveza žena i Ženske pomoći sada. Različiti stavovi izneseni na Saboru žena kao i različiti pristupi organizatorica izneseni su u prvom broju Feminističkog časopisa Kareta. U istom broju tog časopisa (ujedno i jedinom) možemo naći tekstove u kojima se iznose stavovi urednica (u najvećem broju su to članice Radikalne feminističke grupe Kareta) prema ratu i mirovnoj politici, te se razmatraju različita druga pitanja kojima su se feministkinje bavile neposredno pred rat u Hrvatskoj.                                                                                                                                                                      

Početkom rata ključna pitanja postaju odnos prema nacionalističkim pokretima i politikama, antiratno djelovanje, mirotvorstvo i odbijanje etničkih homogenizacija i konflikata. Razumijevanje identiteta postaje jedno od središnjih mjesta prijepora i redefiniranja feminizma. Uz već ranije osnovane feminističke inicijative, s ratom se javljaju brojne nove ženske grupe kako feminističke tako i one koje su se deklarirale humanitarnima, te one koje su bile u bliskim su odnosima s tada vladajućom strankom i njenim strukturama. U isto vrijeme dio organiziranog feminističkog pokreta stapa se s antiratnim pokretom, kojeg dobrim dijelom i inicira, te surađuje s organizacijama istog usmjerenja iz drugih država bivše Jugoslavije. Ovakvo djelovanje, inzistiranje na poštivanju univerzalnih ljudskih prava bez obzira na nacionalnost i spol, te kritika tadašnjeg režima, izazivaju neprihvaćanje, konfrontacije i snažne napade od strane službene politike i ženskih organizacija koje su dijelile režimske nacionalističke stavove.

 

I u našim uvjetima, kao i drugdje u svijetu, pokazalo se da žene nisu jedinstvena kategorija, da na njihove stavove i odluke ne utječe samo spolno i rodno određenje, već i pripadnost drugim društvenim kategorijama kao što su klasa, rasa i nacija. Krajem osamdesetih i devedesetih godina, s velikim globalnim tranzicijama, pokazalo se da niti feministkinje i feminizam nisu homogene i jednoznačne kategorije i svjetonazori.

 

Početkom rata, aktivistkinje, uz organiziranje direktne pomoći ženama izbjeglicama na feminističkim osnovama, nisu svoje djelovanje ograničile i usmjerile humanitarno. Unutar aktivističkog pokreta opstojala je i jaka struja koja je imala jasno feminističko promišljanje politike, društva, vlastitog djelovanja i svakodnevnih događanja u životima žena, kao i u društvu u cjelini. U javnim reakcijama su iznosile svoje političke stavove lokalno i međunarodno.

 

S prvim naznakama rata u Zagrebu, koje su popraćene jakom medijskom nacionalističkom propagandom, te prvim uzbunama u Zagrebu i ostatku Hrvatske 1991. godine, došlo je do različitih gledanja na aktualna zbivanja kao i do međusobnih konfrontacija. Neke žene iz feminističkih organizacije, zbog ratne opasnosti i osjećaja vlastite ugroženosti preispituju politike djelovanja svojih matičnih organizacija, mirovnu politiku, pitanja nacije i identiteta, kontakte i suradnju s ženama iz Srbije. Jedno od ključnih mjesta prijepora unutar ženske scene bilo je i pitanje o “potrebi javnog prozivanja i imenovanja žrtve i agresora” koje su svakodnevno nametali i politika i mediji. U takvom kaotičnom razdoblju dolazi do prelamanja na sceni, sukoba i razlaza među ženama koje su zajedno radile u prvim projektima ženskog organiziranja, na SOS telefonu, u skvotiranju i vođenju prvog skloništa za žene, kao i u javnom feminističkim istupima. Nakon dugotrajnih diskusija u svibnju 1992. godine dolazi do konačnog rascjepa unutar grupe Ženska pomoć sada. Na jednoj strani ostaje grupa žene uz SOS telefon, koje su zadržale ime organizacije, dok druga grupa aktivistkinja okupljenih oko rada u Skloništu osniva novu organizaciju Autonomnu žensku kuću Zagreb – žene protiv nasilja nad ženama. Aktivistkinje Autonomne ženske kuće Zagreb u kontekstu rata i etničkih sukoba, ističu potrebu ženske solidarnosti i usmjerenost na pomoć svim ženama koje su preživjele muško nasilje, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost. Žene koje su radile u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb, Centru za žene žrtve rata, Zagrebačkom ženskom lobiju, Antiratnoj kampanji Hrvatske bile su napadane da “nisu dovoljno patriotkinje”, a ključan razlog raskola bio  ustrajanje na održavanju kontakata i suradnje s aktivistkinjama istog usmjerenja iz bivše Jugoslavije, te djelovanje u mirovnom pokretu. Zahtjevi prema institucijama hrvatske države za poštivanjem ljudskih prava svih svojih građana i građanki, te traženje odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini, bili su smatrani činom neprijateljstva, izdaje države i ‘izjednačavanjem krivnje agresora i žrtve’.

 

Različite interpretacije političkih događaja i nesuglasice s različito orijentiranim grupama (Ženska pomoć sada, Kareta, Bedema ljubavi) osobito su se zaoštrile prilikom organiziranja Međunarodnog feminističkog skupa Žene u ratu u listopadu 1992. godine u Zagrebu. Skup je prvotno zamišljen kao nastavak niza Jugoslavenskih feminističkih godišnjih skupova te dogovoren godinu dana ranije na poslijednjem od feminističkih skupova u Ljubljani. Korijenitom promjenom društvenog konteksta, došlo je i od promjene karaktera skupa. Organizaciju su preuzele aktivistice SOS telefona/Ženske pomoći sada pri tome isključujući grupu aktivistica odvojenih u Autonomnu žensku kuću Zagreb, te  u suradnji s Radikalnom feminističkom grupom Kareta. U organizaciji skupa je financijsku i drugu podršku pružila njemačka ženska zaklada Frauen Anstiftung. Organizatorice su na skup pozvale samo nekoliko predstavnica iz Slovenije i Autonomne ženske kuće Zagreb. Predstavnice iz Srbije, iako najžešće protivnice režima Slobodana Miloševića, više nisu bile pozvane, a to je objašnjeno logističkim poteškoćama, tj. nedovoljnim sredstvima za veći broj sudionica na skupu. Na to su u svom proglasu Zašto smo odlučile da NEĆEMO bojkotirati ovaj skup? reagirale feminiskinje iz Zagreba, Beograda i Ljubljane koje su osudile njihov čin, naglasile potrebu za nastavkom zajedničke suradnje i antiratnim djelovanjem, te zahtijevale ispriku organizatorica svim onima koje su isključene s ovog feminističkog skupa.

 

U 5. prosinca 1992. godine nastale su dvije grupe koje su naznačile daljnji razvoj feminističkog pokreta u devedesetima: Centar za žene žrtve rata i Zagrebački ženski lobby. Pojavom novih ženskih grupa i inicijativa razvijale su mrežu suradnje s novonastajućim organizacijama okupljenim oko principa feminističke politike, antinacionalistički i antiratno usmjerenima, koja danas čini Žensku mrežu Hrvatske.

 

S druge strane Radikalna feministička grupa Kareta i Ženska pomoć sada, razvijaju suradnju s novim organizacijama Multimedijskim ženskim centrom NONA, Mrežom multikulturalne pomoći, grupom O-Zona/Ženska linija. 

Ove su grupe naglašavale nužnost “imenovanja agresora i žrtve” u ratnim uvjetima, a u odnosu na državnu politiku i rat približile su se novoosnovanom Bedemu ljubavi, te organizacijama Biser i Žene BiH, koje su žene iz Bosne i Hercegovine osnovale u inozemstvu a kasnije su djelovale i u Zagrebu i Sarajevu.

Tako npr. tekst Nade Bušelić u Vijesniku (3. ožujka1995.) pod naslovom „Dom ženskog pisma i slikarstva“ o Multimedijskom ženskom centru Nona osim opisa djelovanja None navodi i slijedeće: „...Osim kulturne profiliranosti posebnost su None u usporedbi s ostalim zagrebačkim ženskim udrugama i grupama jasna politička stajališta o ratu i njegovim pokretačima. One, naime, jasno prokazuju ratnozločinačkog srpskog agresora, a većinu ostalih ženskih organizacija, (poput Ženskog lobbya, Centra za žene žrtve rata, Ženske autonomne kuće...) zastupa tezu o podjednakoj krivnji za rat među svim političkim vođama bivših jugoslavenskih republika. Kad je riječ o femicidu (termin iniciran u radikalnoj ženskoj grupi Kareta) ili genocidnom silovanju, njihov je stav da takav zločin u bosanskohercegovačkom ratu služi strategiji etničkog čišćenja. Pa je stoga, po njima, uperen ne prema ženi kao takvoj, nego prema ženi kao pripadnici muslimanskog, odnosno hrvatskog naroda. Pojednostavljeno, riječ je o srpskom nasilju prema nesrpskim ženama. Zbog toga imaju problema u kontaktiranju sa srodnim ženskim centrima u Americi, koji mahom drže da je silovanje (i) u Bosni i Hercegovini isključivo nepolitički čin nasilja prema ženi kao pripadnici suprotnog spola.“ 

 

Javno izražavanje antiratnih političkih stavova, zagovaranje rodne i nacionalne ravnopravnost i suprotstavljanje ratnohuškačkoj mašineriji svih zaraćenih strana, u medijima je prokazivana kao antihrvatska i izdajnička djelatnost, a podjela na dvije struje unutar ženskog pokreta kao podjela na tzv. 'patriotske i apstraktne feministkinje'.

Raskol u stavovima se dalje potvrdio i produbio prilikom organiziranja Internacionalnog ženskog tribunala 6. i 7. veljače 1993. godine pod nazivom „Ženska solidarnost“ koju su u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Lisinski, organizirale pripadnice berlinske „Međunarodne solidarnosti“ u suradnji s aktivisticama Zagrebačkog ženskog lobbyja. Na tribunalu su bile prisutne žene iz 12 evropskih zemalja, koje su željele uspostaviti dijalog sa ženama iz regije u kojoj se odvijao rat. Cilj tog skupa bio je izraditi Rezoluciju kojom bi se tražila obustava rata, ubijanja, genocida, osudilo ratna silovanja kao ratne zločine i zahtijevalo da silovane žene dobiju pravo političkog azila u svim evropskim zemljama i SAD-u, kao i niz drugih tema o kojima je trebalo postići suglasnost među ženama. Kareta, Ženska pomoć sada, Ženska grupa Trešnjevka (dvije članice su osnovale novu grupu i nazvale je starim imenom) i Bedem ljubavi tijekom inicijalnih pregovora odbijale su sudjelovati na konferenciji, jer su organizatorice po njima „odbile zauzeti stranu u konfliktu“, odnosno, „osuditi agresora“. Na samoj konferenciji predstavnice Bedema ljubavi napustile su skup kad se istom obratila žena po nacionalnosti Srpkinja koja je živjela u Americi. O skupu je pisala Dunja Ujević u članku Tempiranje ekscesa, objavljenom u Večernjem listu 15. veljače 1993. godine.  Drugačiji pogled na organizaciju skupa u svom tekstu Silovanje žena i principa dala je Sanja Modrić u Slobodnoj Dalmaciji.

 

Središnja tema razdora u to vrijeme bilo je pitanje interpretacije masovnih silovanja u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pri čemu organizacije Bedem ljubavi, Kareta, Žene BiH i Biser zauzimaju stav da masovna silovanja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj imaju isključivo etničku pozadinu, te da se radi o genocidnim silovanjima 'ne-srpskih žena'. Stav Zagrebačkog ženskog lobbyja iskazan je u tekstu Silovanje kao oružje.

 

Još jedan događaj 1993. godine, obilježen je konfliktima na ženskoj sceni: u ožujku te godine aktivistkinje iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine sudjelovale su na Mother Courage Peace turneji po SAD-u i Kanadi koju je organizirala organizacija Madre, međunarodna organizacija za ženska ljudska prava. Vesna Kesić i Đurđa Knežević iz Hrvatske i Lepa Mlađenović i Vera Litričin iz Srbije bile su sudionice ovog događanja na kojem se govorilo o borbi protiv silovanja kao oružja rata. Ovdje prenosimo tekst intervjua kojeg je s dvije aktivistkinje za časopis Activist vodila Maggie Helwig. Kao odgovor na aktivnosti i vrijednosti promovirane tijekom ove turneje oglasile su se zajedničkim pismom hrvatske i bosanskohercegovačke ženske grupe Kareta, Žene BiH, Biser i Bedem ljubavi.

Odgovor na taj tekst su napisale Vesna Kesić i Đurđa Knežević.

Napadi se nastavljaju novim povodom u Apelu kojeg su 30. svibnja 1994. godine javnosti uputile grupe Biser i Kareta napadajući Centar za žene žrtve rata, Zagrebački ženski lobby, B.a.B.e. i Žensku infoteku za ucjenu, korupciju i manipulaciju bosanskim ženama. Prozvane organizacije reagirale su 5. srpnja 1994.

 

1995. godine održan je sastanak u svrhu nastavka dijaloga zagrebačkih i beogradskih feminiskinja u Istri, ovdje donosimo proglas Smijeh, suze, politika koji je proizašao s tog skupa.

Žene iz Centra za žene žrtve rata, Ženske grupe Split, Antiratne kampanje Hrvatske i dr. od 1993. godine su redovito sudjelovale na skupovima Žena u crnom, uglavnom u Novom Sadu koji su se održavali svako ljeto. Tada su ove aktivnosti doživljavane kao izdajničke. 

1995. godine Centar za ženske studije organizirao je međunarodnu mirovnu konferenciju Žene i politika mira – prilozi ženskoj kulturi otpora.

Sa značajnim vremenskim odmakom u tekstu objavljenom u Zarezu 5. lipnja 2003. godine Nešto moramo učiniti, feministkinja Rada Borić daje prikaz i razloge podjele na hrvatskoj feminističkoj sceni.

---

---