KARETA
FEMINISTIČKI ČASOPIS
broj 1, ožujak 1991.
DEKLARACIJA PRVOG ŽENSKOG SABORA REPUBLIKE HRVATSKE
U vremenima društvenih i ekonomskih promjena neravnopravnost žena je sve izraženija. Neotkriveni su ženski potencijali u našoj zemlji. Do danas se politička svijest žena suzbijala, a u posljednje vrijeme svjedoci smo vala retrogradnih kretanja u odnosu na žene i ugrožavanja već postignutih prava. Uvjerene smo, da žene ne samo da imaju pravo, nego žele i mogu sudjelovati i utjecati na sva društvena zbivanja i tokove promjena. Zato:
- Zahtjevamo da se poštuje osnovno pravo žena da raspolažu svojim tijelom, da slobodno odlučuju da li će, kada će i koliko djece roditi. Nikakvi interesi Nacije, Države, Crkve ne smiju ugroziti ovo pravo, niti se smiju donositi zakoni koji uvode represivne mjere u ovoj oblasti.
- Zahtijevamo humanizaciju porođaja, pravo na porođaj kod kuće uz stručnu pomoć. Propagiranje kontracepcije i širenje mreže savjetovališta za kontracepciju, pravo na odgovarajuću besplatnu kontracepciju i pravo na besplatan i bezbolan abortus.
- Zahtijevamo da sve profesije budu podjednako pristupačne ženama i muškarcima. Zahtijevamo da se prilikom zapošljavanja dosljedno sprovode profesionalni, a ne spolni kriteriji. Žene moraju biti jednako plaćene za isti rad kao i muškarci, moraju imati iste mogućnosti za zaradu i napredovanje. Pri otpuštanju s posla, zahtijevamo da se striktno poštuje spolna ravnopravnost. Protivimo se otpuštanju s posla trudnica i žena na porodiljskom dopustu.
- Zahtijevamo bolji položaj zdravstva, školstva i drugih djelatnosti u kojima pretežno rade žene. Poznato je naime, da žene nužno pruzimaju one profesije koje su napustili muškarci.
- Zahtijevamo nove programe od jaslica do sveučilišta koji neće biti zasnovani na patrijarhalnoj podjeli uloga i time dovoditi do podređenosti žena. Zahtijevamo promjenu odnosa i metoda u školama koje bi trebale da budu organizirane na principu dijaloga, suradnje i razvijanja individualnih mogućnosti i kreativnosti.
- Zahtijevamo da se nasilje u obitelji tretira kao društveni problem i da se imenuju oblici ovog nasilja: silovanje u braku i izvanbračnoj zajednici, incest, fizičko nasilje nad ženama i djecom, prijetnje ubojstvom, psihička zlostavljanja, ograničavanje kretanja.
- Zahtijevamo izmjene zakona radi ubrzavanja sudskog postupka kod razvoda braka i donošenje privremene mjere u roku od 24 sata.
- Zahtijevamo zaštitu žrtava silovanja od svih oblika ponižavanja u postupku, kažnjavanje za silovanje u braku i izvanbračnoj zajednici, izjednačavanje prava žrtve, svih oblika nasilja, s pravima javnog tužioca.
- Zahtijevamo da se poštuje procentualna zastupljenost žena u svim tijelima u kojima se odlučuje.
- Zahtijevamo osnivanje Odbora za ženu i obitelj pri Saboru Republike Hrvatske, jer smatramo da postojeći odbor ne može zastupati prava žena i obitelji i zahtijevamo naš utjecaj na izbor članova Odbora.
- Slavimo 8. Mart kao međunarodni dan ženske solidarnosti.
Zagreb, 16. prosinca 1990. godine
ORGANIZIRALE SMO ŽENSKI SABOR
Temelj za nastajanje ženske politike je svijest žena
Tih kasnojesenskih dana neke zagrebačke ženske grupe i organizacije spremale su se održati okrugle stolove o ženama i novoj vlasti. Kao članice radikalne feminističke grupe KARETA sudjelovale smo na njihovim radnim dogovorima i diskutirale o dometima takvog načina javnog nastupa žena. Došle smo do spoznaje da ti napori zapravo znače gradnju kuće bez temelja. Po nama, temelj za nastajanje ženske politike je svijest žena, a o njoj, čini se, da najmanje znamo. Zato smo došle na ideju da predložimo takvo okupljanje žena na kojem bi bile zastupljene žene iz svih slojeva, organizacija i stranaka kako bi konačno progovorile o onome što njih lično zanima, o problematici koju vide i susreću u društvu, domu i svojoj okolini te o pozitivnim i negativnim ženskim iskustvima i tekovinama, kao i svoje predodžbe o tome što i kako bi žene trebale dalje djelovati. Na jednom sastanku ŽPS-a (Ženska pomoć sada) iznijele smo taj plan, međutim, žene iz te organizacije nisu se, iz raznoraznih razloga kao što su: ...“to je neizmjerno mnogo posla i mi se toga sada ne možemo prihvatiti...“ itd, htjele pridružiti organizaciji tog skupa. Moje je mišljenje da se one nisu plašile posla, već nečeg drugog.
Svaka od nas imala je svoju viziju ženskog sabora
Četrnaest dana kasnije, odlučile smo Nina, Katarina i ja da svejedno pokušamo okupiti jedan broj žena oko te ideje, sastavile smo prijavnicu za sudionice sabora, pismo u kojem obrazlažemo što želimo i koji su nam ciljevi i molbu ženama da sudjeluju u što većem broju (Javni apel ženama). Nakon nekoliko sastanaka, sad već formiranog, organizacijskog odbora u kojem su, osim nas, bile Agata i Vojeka iz Saveza žena Hrvatske, Đurđa iz Nezavisnog saveza žena i Slavica iz ŽPS-a, većina naših materijala doživjela je izmjene i dopune. Svaka od nas imala je svoju viziju sabora i htjela je da se ta vizija odrazi i u popratnim tekstovima i u informiranju javnosti. Osim toga, svaka je imala i neki svoj cilj u svemu tome.
Ali to i nije toliko bitno, koliko je bitna spoznaja da smo različite i da baš zbog tih razlika imamo poteškoća u komuniciranju, a one naknadno, često završavaju kao horizontalno nasilje žene nad ženom. Svaka od nas ima svoju specifičnu prošlost koja je sasvima sigurno ostavila traga na nama. Stoga bi svaka od nas trebala tu prošlost i proanalizirati da bi sagledala gdje i na koji načiin su društvo i okolina utjecali na njezinu ličnost, onemogućivši joj stvarnu i kvalitetnu komunikaciju s drugim ženama. Tek nakon te analize same sebe, mogle bismo se eventualno otvoriti za nove vidove komunikacija i razumijevanja među nama. Morali bismo inzistirati baš na onom, što smatram jedinim mogućim rješenjem, da mi žene konačno počnemo razmišljati o sebi i našem položaju u ovom patrijarhalnom sistemu u kojem smo odrasle i postale žene i da pronađemo one naše skrivene potencijale koje imamao, ili koje bismo mogle imati, pokušamo li razmišljati glasno, tako da nas svi čuju (šuteća većina je i prešućivana većina!). Samo ako budemo glasno govorile, oni će nas morati čuti, iako nas možda neće razumjeti.
Muškarci imaju svoj sabor
Ipak, tek što smo u organizacijskoj grupi prihvatile tu činjenicu da se razlikujemo i da svaka od nas drugačije gleda na ciljeve ženskog sabora te usvojile minimalni konsezus da ne inzistiramo isključivo na vlastitoj koncepciji, u punom jeku organizaicjskih priprema, došlo je do novih razmimoilaženja u mišljenjima i postupcima. Jedno od njih bilo je i pitanje sudjelovanja muškaraca i njihova prisustva na ženskom saboru. Agata, Vojka, Đurđa i Slavica bile su za to da muškarci u svakom slučaju moraju imati pristup i pravo sudjelovanja, dok smo Katarina, Nina i ja bile protiv. Đurđa je čak dala izjavu: „Bolje da sto žena koje su protiv sudjelovanja muškaraca izađe van, nego da se muškarcima ne dozvoli da dođu“. Zbog te Đurđine izjave ja sam žestoko protestirala, a tom protestu su se pridružile Nina i Katarina. Ja sam smatrala da se ne može raditi ženski sabor u kojem sudjeluju muškarci. Na kraju krajeva, oni imaju svoj sabor koji je isključivo muški, koji donosi muške odluke i koji ima muške stavove, a ovo je jedino mjesto na kojem žene mogu doći do riječi. Stav kakav zastupa Đurđa i njezine istomišljenice rezultat je duboko usađenog nepovjerenja žene u ženu, koji se još uvijek kod nas prečesto pojavljuje te tipično patrijarhalne konkurecije među ženama i nedostatka solidarnosti. Naravno, njihovo je pravo da tako misle. Moje je pak mišljenje da isključivo žene imaju pravo govoriti i odlučivati o ženskom pitanju i da nitko drugi ne smije u naše ime govoriti i donositi odluke. Ni jedan muškarac, ni jedna vlada! Sve dok se ne ostvari da u svim izvršnim i zakonodavnim tijelima bude 50% žena, jer bi se tek onda moglo govoriti o pravovažećim i demokratskim odlukama, morat će postojati i raditi ženski sabor gdje će žene izražavati svoje želje i mišljenja i pokušavati ostvariti ih. Prvi ženski sabor bio je i prvi korak ka ostvarenju tih ideja.
Zbog toga i još zbog mnogo drugih nedotaknutih tema i pitanja na koje tražimo odgovore treba da postoje i da se održavaju ženski skupovi koji će svim ženama omogućiti da progovore, iako nas ignoriraju ili baš zbog toga. ZORICA
Učesnice govore o ženskom saboru
KARETA je na nedavno održanom 1. Saboru žena Hrvatske zamolila neke sudionice za komentar. Uvidjevši da je mnogima lakše govoriti ako ostanu anonimne, nismo bilježile imena. Prenosimo vam neka mišljenja, uz nemogućnost da vam prenesemo i uzbuđenje i ushićenje koje je često bilo prisutno u njihovim glasovima.
„Smatram da je sabor onakav kako je zamišljena organizacija, naime nisam u tom smislu očekivala nešto puno drugačije. Puno je programa, a malo vremena. Mnogo različitih stavova koji u tako kratkom vremenu ne mogu doći do izražaja a možda nedostaje i malo sluha jednih za druge, da bi se uopće mogli čuti. Ovakav je sabor trebao trajati najmanje dva dana i to puno radno vrijeme, možda i samo jedan dan, ali od ujutro do navečer, to se pokazuje nužno zbog vremenskog tjesnaca u kom smo se sada našle. Ali još uvijek sam optimista, smatram da će radne skupine tj. manje žena na okupu dati više ploda nego li održana plenarna sjednica. Ja sam protiv toga da se danas donose neki zaključci, jer se ne mogu donostiti zaključci temeljem ovako raznorodnih stavova, zaključci koji bi vrijedili za sve, mogu se naravno donijeti zaključci skupine koja je organizirala sabor. No, u tom slučaju ostali su samo pasivni promatrači. Mislim zato da je preduvjet svakog pomaka pitanja žene u nas nužnost da se toj stvari prilazi pluralistički. No mislim da će biti rezultata, jer što se jednom pokrene više se ne može zaustaviti. A ovo je pitanje već davno pokrenuto, tako da mislim da će biti i rezultata, jer ipak će se početi djelovati malo drugačije.“
„Ja bih predložila da se feministkinje sastaju na svojim skupovima, a katoličke žene i žene drugih opredjeljenja na svojim, jer ovo nema smisla, nikakvog. Mislim da ta desnica... što je uopće moguće s njima napraviti? Po mom sudu ima jako puno žena koje rade i djeluju kao feministkinje, ali zbog toga što je kod nas pojam feminizma iz raznoraznih razloga proskribiran, ne žele se deklarirati kao feministkinje. Moja je baka feministkinja, iako ne zna značenje tog pojma, ali ona to je i u svom razmišljanju i djelovanju, jer je žrtva patrijarhalnog duštva, kao i mnoge druge. Mene osobno jako žalosti što se i žene međusobno posvade radeći same sebi medvjeđu uslugu, a zločesti ljudi okolo, muškarci, patrijarhalni sistemi i ideologije koja je kod nas na snazi, to obilato koristi govoreći: „Eto vidite, vi se žene same ne možete međusobno dogovoriti“.
„Krasno je da smo se ipak okupile u ovolikom broju. Čujem da su slične, odnosno manje široko postavljene, akcije u Beogradu gotovo pa neslavno propale, barem što se tiče broja sudionica. Ovo je dakle dobar znak kao i očigledna spremnost na akcije“.
„O saboru mislim sve najbolje. Željela bih da uspijemo i sve složno radimo, otklanjamo ono što ne valja i stvaramo nešto perspektivno, nešto što bi bilo u redu za sve nas. Da se ne potcijenjujemo niti po nacijama, niti po ovom ili onom...“
„Pa mislim da je jako dobro da žene mogu negdje artikulirati svoje probleme i staviti primjedbe, ja mislim da je jako dobro da se to događa u vrijeme rasprave o Ustavu“.
„Ja mislim da je ovo jako dobro i da je bilo dosta pozitivnih diskusija, da će sve ovo puno značiti za žene. Ja sam puno radila sa ženama. Bila sam u AFŽ-u, a prije rata u nekom kulturnom društvu, gdje su se skupljale većinom žene. Drago mi je da su se ovdje sakupile žene raznih dobi, raznih uvjerenja i političkih i vjerskih, to je jako značajno. Već dosta dugo pratim tribine u vezi s planiranjem porodice, no ne sviđa mi se što na njima govore stalno isti ljudi, jer time nameću svoje mišljenje ženama, naročito majkama. Nekako se ne mogu složiti da žene ne žele imati puno djece samo zbog ekonomskog faktora. Nije samo to razlog. Žena nije ona majka koja stalno mora rađati, ona voli imati po dvoje djece. Već dvadeset godina putujem u Italiju i tamo u razvijenim zemljama imaju po dvoje djece, treće neće. Pa ne može se onda reći da je krivo samo društveno uređenje. Ja sam za to da majka sama odluči koliko će djece imati, razumijete, da nitko ne raspolaže niti njezinim tijelom, niti njezinom mišlju, nego da ona sama raspolaže. Ako se abortus zabrani, postojati će ilegalni abortusi, jer tu se ništa ne može učiniti. To će biti povratak u srednji vijek za nas.“
„Mislim da je potrebno više takvih ženskih inicijativa. Ovo je dobar početak, bez obzira na neslaganja među ženama. Naime, možemo napredovati samo ako suprotstavljamo naša mišljenja. Nadam se da neće biti nikakvih opstruiranja od strane muškaraca“.
„Bio je krajnji čas da se organiziramo kako bi se mogao čuti i naš glas. Meni je osobno drago da su se mnoge žene koje rade svaka na svoj način, okupile oko zajedničkog posla, a to je, u prvom redu, pozicija žene u novom Ustavu. Nadam se da će naši prijedlozi biti prihvaćeni. Ja ću i dalje sudjelovati u radu grupe za socijalni program, samo jako mi je hladno.“
„Mislim da će biti šanse za žene ukoliko ostanu složne koliko su to na ovom saboru. Neke klerikalne i desne ideje očito nisu prošle, što je ohrabrujuće. Očito, postoji svijest da natrag u devetnaesto stoljeće žene više neće, barem ne većina žena. Sada smo došle negdje do stava da bi zaključak ovog sabora morao biti i osnivanje izbornog štaba koji bi bio sastavljen od žena iz svih grupa kako bi spremne dočekale izbore, koji će se vjerojatno održati idućih godinu dana, i ovisno o tome da li će biti proporcionalni ili većinski izborni sustav, razmišljati o načinu kako kroz stranke kandidirati što više žena, naravno, u nadi da one i prođu. Ukoliko okolnosti pokažu da za to neće biti sluha kao što nije bilo na prošlim izborima, tada će vjerojatno trebati razmišljati o osnivanju vlastite stranke, pogotovu mi se to čini dobrim rješenjem ukoliko bude usvojen zakon po proporcionalnom sistemu. Mislim da bi tada 53% žena u Hrvatskoj moglo osvojiti više nego što je 16 mjesta, koliko danas ima žena u Saboru Hrvatske“.
„Ovdje sam zato jer sam bila pozvana, zato jer sam znala da se održava taj sabor. Ali nisam došla na sabor žena Hrvatske, već na jednu od ženskih tribina, i ovaj skup takvim smatram tj. samo ženskom tribinom. Mislim da je dobro da se žene sastaju i da razgovoraju i da se čuju različita mišljenja. Ali ovog puta na ovom skupu nije bilo demokracije, bila sam ometana u iznošenju svog mišljenja. Organizacija ovog sabora nije bila demokratska. Ako se je željelo da to doista bude sabor žena Hrvatske, nije u redu da ga organizira samo nekoliko feminističkih i liberalnih grupa doneseći program unaprijed. U tom slučaju to ne može biti u ime žena Hrvatske, naime meni su neke žene rekle da će tužiti ovaj skup pojave li se bilo kakvi zaključci u ime žena Hrvatske“.
„Ženski sabor? Drago mi je što sam ovdje. Početak je dobar.“
„Sabor je trebalo održati prije izbora, a ne sada iza izbora.“
„Vrlo je uzbudljivo. U grupi za reproduktivna prava gospođa koja je najviše zastupala humanitarnost odnosno zabranu abortusa, rekla je da ona ipak misli da svatko treba da odluči u svoje ime. Nitko od nas se ne zalaže niti za abortus niti protiv abortusa. Ali tu se vodi borba za individuu, odnosno za ženu i njezino pravo odlučivanja, to je najbitnije.“
„Mislim da je svaka žena mogla doći i reći svoje mišljenje. Pritupnica je bila tiskana u „Večernjem listu“ i nas mnogo je došlo bez obzira što nismo ni u kakvoj stranci.“
„Imam 17 godina i smatram da jedino zajedničkom akcijom možemo izboriti neka svoja prava i afirmirati se. Inače se ne ističemo dovoljno, trebamo se dakle zajednički izboriti za svoja prava i svoje ciljeve.“
„Izvanredno, oduševljena sam što smo se minutu do dvanaest ipak sastale. Pa stvarno ne možemo dozvoliti da u ime nas odlučuju o našim osnovnim ljudskim pravima neke tamo usijane glave.“
„Nisam govorila na saboru, ali sam se suglasila s mišljenjima većine sudionica ovog skupa, a one su izrazile i moje stavove.“
„Trebalo bi postojati daleko više ovakvih akcija i trebale bi biti daleko organiziranije da se ne stvaraju nesretna društva i naraštaji kojima se manipulira.“
„Ovaj sabor dokaz je da se može i demokratski živjeti.“
„Na ovom se saboru ostvarilo pravo na razliku i različita mišljenja.“
„Moglo je biti i bolje, no ipak ovakvo nam je okupljanje bilo prijeko potrebno kao početak koji obećava. Zahtjevi su, po mom mišljenju, svođeni na minimum.“
PRVI SABOR ŽENA HRVATSKE
NEDJELJA, 16. prosinac 1990. 11 sati
Nismo uspjele izboriti mjesto u Ustavu, ali smo izborile pravo ne vjerovati muškoj politici.
Da bismo mogle razumjeti što prvi ženski sabor znači za žene Hrvatske, pa i Jugoslavije i za povijest žena na ovim zemljopisnim širinama, prvo moramo vidjeti što smo od njega očekivale, što nam je on donio s obzirom na postavljene ciljeve i društveno-povijesne okolnosti u kojim se odvijao. Počet ću od posljednjeg, a to su društveno-povijesne okolnosti. 1990. godina je prva u povijesti južnoslavenskih naroda u kojoj su žene, na temelju prava glasa, glasale na demokratskim izborima. Dakle, po prvi puta smo imale priliku sudjelovati u konsituiranju pretpostavki demokracije. Međutim, zanemariv je bio broj organiziranog nastupa žena na izborima bilo u obliku ženskih partija i organizacija, bilo u vidu posebnih ženskih identificiranih dijelova izbornih programa pojedinih, inače muških, partija. Moglo bi se čak reći da smo u potpunosti nespremno dočekale i sudjelovale na izborima, a rezultat toga je mizerni broj žena zastupnica u organima vlasti (4% u Saboru Republike Hrvatske). Većina nas odmah je osjetila posljedice takve slabe zastupljenosti žena u vlasti na taj način što problemi svakodnevnog života koji nas najviše pritišću (socijalna i zdravstvena zaštita, nezaposlenost, smještaj djece u vrtiće i jaslice, organizacija radnog vremena, bračno i obiteljsko zakonodavstvo, položaj žena žrtvi muškog nasilja itd.) gotovo nikad nisu bili predmet saborskih ili skupštinskih zasijedanja, a zakoni i propisi koji se odnose na te stvari donosili su se ili bez ikakve javne rasprave ili se o njihovim nacrtima čuje samo sve najgore po naš status i prava. Shvatile smo vrlo brzo da naši političari nastavljaju uobičajenu praksu da u zadnji plan stavljaju interese žena. Vrhunac takvog odnošenja desio se u procesu pisanja i donošenja novog Ustava. I tu se zapravo moglo vidjeti da muškarci – političari, zakonodavci, svećenici, znanstvenici i drugi zamišljaju društvo i njegovo uređenje samo i jedino bez samoodređenih žena kao, po pravima i dužnostima, izjednačenih subjekata. Mi koje smo došle na ideju održavanja ženskog sabora smatrale smo da se u odnosu na prijašnji režim promijenilo nekoliko stvari i da te promjene idu na ruku novim oblicima okupljanja i samoorganiziranja žena. Prvo: legalna mogućnosti političkog udruživanja, drugo: trenutno nepostojanje neke jače službene organizacije žena (u međuvremenu je, čini se, nastala jedna takva i to pod patronatom HDZ-a) i treće: otvoreno negativni stavovi vladajuće garniture prema pravima žena. Ono što, međutim, nikako nije išlo u prilog priželjkivanom nastajanju ženskog pokreta, jest činjenica da je skoro 50 godina real-socijalističkog ispiranja mozgova ostavilo traga i na samosvijesti žena i na samopouzdanju žena, na našu maštu, a najviše, čini se, na to kako doživljavamo jedna drugu, koliko si vjerujemo i koliko smo se spremne međusobno podržati.
Teško je opisati koliko smo kao žene oštećene četrdesetogodišnjom vladavinom patrijarhata s komunističkim licem, ali jedno je sigurno: kao žene, povijesno nećemo daleko dogurati ukoliko ne budemo analizirale i istraživale što nam se događalo i gdje smo bile i što smo radile u tom periodu. Za nas koje smo tako razmišljale o ženskom saboru bilo je najvažnije da se na njemu počne i s njime otvori proces preispitivanja naše prošlosti. Ženski sabor trebao je simbolički i stvarno označiti diskontinuitet u dominaciji nametnutog patrijarhalnog kolektivizma u kojem su žene bile puki objekti manipulacije i u čije se glave ulijevala „jedina ispravna“ ideologija; trebao je afirmirati individualnosti i lični angažman žena, iz čega se onda mogu pojaviti novi oblici ženski identificirane političke akcije. Po meni, ni jedan od navedenih ciljeva nije se u potpunosti ostvario. To se vidjelo i u organizacijskom i u prceduralnom dijelu ženskog sabora. Imena ženskih organizacija više su služila kao zaštitni paravan pred onima koji/e bi postavljali/e pitanje legitimnosti skupa, nego što su mogla pokazati neku veliku i efikasnu organizacijsku mrežu. Premda su mnoge žene došle na ženski sabor zato što su u potpisu, kao organizatorice, stajale ženske organizacije, sasvim je izvjesno da mnoge upravo zato nisu došle. Pored očite želje organizatorica da se provede kakva takva formalna procedura, sudionice nisu protestirale kad se ta procedura nespretno nije poštovala. Dapače, svojim spontanim izljevima negodovanja ili oduševljenja davale su do znanja da im je mnogo važnije što se događa, nego kako se događa. Rječju, znale smo što nećemo, ali smo jedva znale što hoćemo. Taj procijep zgodno su premostili amandmani na Ustav i na njihovoj sudbini najbolje se ilustrira ono što mislim da se dogodilo na ženskom saboru. Ono što je žene „natjeralo“ da se na neki način, pa i putem ženskog sabora, uključe u javnu raspravu o nacrtu novog Ustava bili su oni članovi u nacrtu koji su nagovještavali mogućnost zakonskog ograničavanja ili čak zabrane prekida trudnoće. Između dva načina da se dotični članovi brišu ili preforumuliraju izabran je onaj koji minimalizira izricanje prava žene da upravlja i odlučuje o vlastitom tijelu i to na račun onog načina koji reproduktivna prva želi eksplicitno uvesti kao ustavnu kategoriju, dakle načina kojim se postavljaju maksimalni zahtjevi. To je učinjeno s argumentacijom da se s ustavotvorcima treba postupati lukavo i taktično, jer se tako meže dobiti više nego kad se traži maksimalno. Danas mnoge žene još ni ne znaju što se postiglo na „lukav“ način. Čule su, možda, zastupnicu u Saboru koja je rekla da je zadovoljna s novim Ustavom, jer je u njemu usvojena većina prijedloga sa 1. Sabora žena Hrvatske. Ali kad jednog dana budu vidjele novi Ustav i kad u njemu ne budu mogle naći član koji svakom čovjeku garantira pravo da slobodno odlučuje o rađanju djece, jer je izbačen zajedno s kategorijom nerođenog djeteta, onda će se sigurno zapitati sa čime je to zastupnica bila tako zadovoljna? Takav rezultat u Ustavu razlog je za potpuno suprotno osjećanje. Pitat će se možda i zašto ženske organizacije ne reagiraju? Zar su zadovoljne s tim? U tome i jest bit onog što se dogodilo na ženskom saboru: žene su otišle šumom, a ženske organizacije drumom! Svaka od nas pojedinačno znala je zašto je došla i što očekuje. Osjećale smo da ne možemo imati povjerenja u političare i da želimo same odlučivati o svojim životima. To smo na saboru više ili manje sve izrekle. I to je, po meni, najveća i najvrednija stvar koja nam se u ovom trenutku mogla dogoditi. A što se tiče ženskih organizacija, one su očito još uvijek uronjene u neka bivša vremena da bi se mogle preko noći iz temelja promijeniti i postati zbiljski ženski identificirane. Preostaje nam da svaka za sebe nastavi ono što smo zajedno započele na našem prvom poslijeratnom okupljanju. Želim vam sve najbolje na tom putu i doviđenja na slijedećem ženskom saboru!
KATARINA
