Jedan od većih medijski skandala s početka devedesetih godina prošlog stoljeća svakako je slučaj medijskog progona Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić, poznat pod nazivom "Vještice iz Ria". Slučaj je otvoren više-manje identičnim člankom koji je 5. prosinca 1992. objavljen u Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu, a povodom održavanja svjetskog kongresa PEN centara u Rio de Janeiru, gdje su – izvještava anonimni autor - spomenute žene navodno lobirale protiv održavanja slijedećeg kongresa PEN-a u Hrvatskoj.
No, u Večernjaku taj serijski tekst, naslovljen kao
Ćorak u Riu, potpisuje
Branka Kamenski, uz njega stoji i nepotpisani "komentar"
Lobistice promukla glasa. Pet hrvatskih intelektualki naziva se "disidentskim zvjezdicama" koje šalju iskrivljenu sliku o Hrvatskoj u svijet.
Prva reakcija na taj, kako će se kasnije pokazati iskonstruirani izvještaj, pojavljuje se u Slobodnoj Dalmaciji 8. prosinca 1992. Boris Dežulović u članku "Dr Prosperov i mister Novak" otkriva identitet autora serijskih tekstova, ni više ni manje nego u liku tadašnjeg predsjednika Hrvatskog PEN-a, Slobodana Prosperova Novaka koji je svoj izvještaj iz Rija o navodnom pokušaju "miniranja 59. kongresa PEN-a u Dubrovniku, te veličanstvenoj obrani istog" poslao HINI, a ista distribuirala svekolikom hrvatskom medijskom prostoru. Kao odgovor na Dežulovićev tekst 9. prosinca 1992. u Nedjeljnoj Dalmaciji pojavjuje se intervju sa S. P. Novakom autora Renata Baretića pod naslovom Kongres se ne može minirati. U intervjuu Novak otkriva svoju stranu medalje i tvrdi da je "... žestoko se boreći u Riju da bi se slijedeći kongres PEN-a održao u Dubrovniku..." on tek autor "informacije" o zbivanjima temeljem koje je u tajništvu hrvatskog PEN-a sastavljena "promemorija" za tisak s kojom su redakcije "mogle činiti što ih volja". S. P. N. pri tome otkriva svoju koncepciju budućeg kongresa u Dubrovniku da "pred svjetskom javnošću progovore hrvatski pisci u dijapazonu od Franje Tuđmana do Borisa Dežulovića". Na izravno pitanje novinara Renata Baretića je li iz njegove informacije proizašla i tvrdnja da je pokušaj miniranja kongresa u Dubrovniku izravna posljedica djelovanja nekoliko hrvatskih novinarki i književnica lijevog i feminističkog profila, S. P. Novak odgovara: "Nešto takovo nikad ne bih mogao ni pomisliti", te nastavlja:
"....značenje apostrofiranih dama uvelike prelazi (granice Hrvatske), žalosno je da Hrvatska to ne vidi. Žalosno je da Hrvatska ne vidi da su Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić danas najprisutnije hrvatske autorice na svjetskom književnom tržištu.....
- Bez obzira na to što i kako pišu?
"Bez obzira na to. Drugo je pitanje je li to tržište maliciozno, na što naravno, ima puno pravo. A zašto je maliciozno, to treba istražiti." "Ne vjerujem da su ga stvorile Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić, one čak nisu ni pripomogle da se takvo mišljenje stvori, one samo lebde nad njim i pokušavaju se koristiti njegovim uslugama."
Književnik S.P. Novak možda je povjerovao da se tim izjavama ogradio od informacije koju je dostavio i koja je proizvela napade na pet novinarki i književnica, no njegovi cinični komentari zacijelo nisu bili dovoljan kontrapunkt informaciji koju je lansirao. Na njegov intervju osvrće se u tekstu koji je 13. prosinca 1992. izašao u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom
Slobodan Prosperov u Rio, Ostap B. Novak iz Ria... , čija je autorica Vesna Kesić. Na njeno usputno spominjanje Milana Ivkošića, on uzvraća u Večernjem listu 15. prosinca 1992. tekstom
Refleks "jata" i nuklearna bomba.
Već 11. prosinca 1992. u tjedniku Globus pojavljuje se notorni tekst
Hrvatske feministice siluju Hrvatsku poznat kao najkompromitiraniji tekst hrvatskog novinarstva novijeg doba. Autor/i se kriju pod kolektivnim potpisom
Globusov investigativni tim. Hrvatska javnost dugo nije znala tko točno stoji iza tog potpisa i tek je s vremenom, nakon što su "vještice" već podnijele tužbu za klevetu, Globusova kolumnistica Tanja Torbarina otkrila u jednoj od svojih kolumni pravi identitet člankopisca koji je sebe proglasio "investigativnim timom". Na razotkrivanje ju je, kaže Torbarina, ponukalo sažaljenje nad tadašnjim glavnim urednikom Globusa,
Denisom Kuljišem kojeg eto ni krivog ni dužnog pozivaju da svjedoči na sudu. Kuljiš je, naime, kao glavni urednik "investigativni tim" godinama branio pred sudom (
Transkript sudjenje Kuljiš). Zagrebački ženski lobby reagirao je na Globusov članaka protestnom izjavom
Liste žena za odstrel koja je 13. prosinca 1992. objavljena u Slobodnoj Dalmaciji.
U Slobodnoj Dalmaciji od 16. prosinca, 1992. Željko Žutelija u tekstu "Hrvatsko bratstvo i nejedinstvo" između ostaloga piše: "Razbukti li se rat iznova, mobilizatorski čimbenik neće biti onako snažan kao u prvoj ofenzivi na hrvatsku državnost, a s takvim bratstvom i nejedinstvom teško ćemo obraniti i svaki drugi pedalj domovine". Žutelijini argumenti za tu tezu glase:
"Dame hrvatskog postkomunizma imaju pravo na svoje misli, stavove i osobito osjećaje, u kojima je zbog silne ljubavi prema sebi uvijek nedostajalo emocija i za druge, a osobito za njima nešto tako apstraktno kao što je domovina..." "Medijskim polemiziranjem pridaje se feministički orijentiranim spisateljicama značenje kojeg one, unatoč neospornim profesionalnim sposobnostima, ipak nemaju, a grubim nasrtajem na njihove ličnosti, s aluzijama na brkatu ženstvenost, samoportretira se, makar i anonimno, autor takvih napisa. Kolegicama treba zajamčiti pravo na egocentričnu samozaljubljenost u kojoj nema mjesta za domoljublje, na kozmopolitizam dok njihovi vršnjaci ginu po frontama širom omalovažavane i prezrene domovine i na plakanje za uklonjenim Aleksandrom Šantićem s knjižarskih polica dok Dubrovnik ili Zadar izranjaju iz vlastitih ruševina i liječe rane srpske agresije, a Vukovar još nije ispisao posljednje stranice svog krvavog ratnog dnevnika."
17. travnja 1992. u Forumu Slobodne Dalmacije izlazi tekst Jasena Boke "Limonov na tenku i lovci na 'vještice'" u kojem Hrvatski PEN centar, afera «vještice» i 59. svjetski kongresa PEN-a u Dubrovniku nastavljaju svoj nametnuti suživot. Doznajemo da je skup u Dubrovniku, iako nema karakter redovitog svjetskog kongresa, već je tek okupljanje svjetskih PEN-ovaca, ipak "najvažnije okupljanje ove godine u svijetu". Službeno sudjelovanje otkazao je najprije njemački, a potom, po principu "kud svi Turci tu i mali Mujo" i mnogi drugi PEN-ovi: američki, japanski ("Japanci su odjednom postali upućeni u ovdašnja zbivanja" J. B.), srpski. "Međunarodni PEN više nema muda", suptilno, u duhu literarnog machizma primjećuje J. Boko, te zaključuje:
"Iako je svjetskoj književnosti odavno ponestalo Hemingwaya, a sve je više uredskih službenika koje ostavlja ravnodušnim ulazak ruskog književnika Limonova na ruskom tenku u razoreni Vukovar, nisu samo takvi krivi za sve što se događa s dubrovačkim Kongresom. Neodlučnima smo pomogli i sami «vješticama» po inozemnim novinama (koje su sebi dale za pravo da budu jedina opozicija vlasti), a zatim često i sramotnim lovom na «vještice» koje su pokrenuli neki ovdašnji «investigacioni timovi".
Bal vampira nad hrvatskim intelektualkama počinje mijenjati smjer tekstom J. Pavičića "Vještice nad kongresom", Slobodna Dalmacija 24. travnja 1993.:
"Vrlo je burno dočekan istup Slovenca Borisa A. Novaka koji je napao koncepciju jednakih krivnji, ali je uz Aristotelovu uzrečicu, 'Drag mi je prijatelj Platon, ali istina draža' dodao da je na neizvjesnu sudbinu kongresa itekako utjecao famozni «Globusov» članak o «vješticama», te da su prozvane (Ugrešić, Drakulić, Kesić, Lovrić i Iveković...) svakako trebale biti u Dubrovniku. On je također rekao da je svjestan da je «slučaj vještice» mnogima alibi za nedolazak, ali da se ograđuje od ružičastog crtanja hrvatskih medija Carla Gustava Stroehma.
Potom se razvila na trenutke vrlo oštra diskusija niza govornika (Vere Čičin-Šain, Željke Čorak, Mate Meštrovića, Alaina Finkielkrauta, Anie Le Brun, Nedjeljka Fabria, Mirka Mirkovića...) oko afere «vještice» te pitanja otkaza nekih nacionalnih PEN-klubova, recimo francuskog što je moderator Banac pokušao izbjeći okarakteriziravši to kao interni francuski problem, što nisu smatrali francuski i frankofono-švicarski sudionici u raspravi. Premda su se svi složili o sramotnosti »Globusova» ispada i oko toga da eksces privatnog tjednika ne može biti barometar slobode tiska pitanje medija nije otvoreno.“
U Večernjem listu od 9. svibnja 1993. tekstom
Babe progone Hrvatsku ponovo se javlja jedan od vodećih egzorcista,
Branimir Donat.
Diskusija u medijima nastavlja se tekstom Vesne Kesić u Nedjeljnoj Dalmaciji 5. svibnja 1993.
Ispovijed hrvatske vještice. Kesić u tekstu razmatra žensko pitanje, pojavu i prisutnost feminizma u bivšoj i sadašnjoj državi dotičući se pri tom i slučaja Vještica iz Rija.
U Danasu od 14. svibnja 1993. pod naslovom
Coprnice iz Kroacije izašao je tekst
Zdravka Zime koji se osvrće na spomenuti tekst Vesne Kesić, a potom se u Slobodnoj Dalmaciji 16. svibnja pojavljuje još jedna reakcija, članak
Zlatka Galla Kako spaliti vještice? Autor uspoređuje situaciju u Hrvatskoj i Srbiji s obzirom na tretman feministkinja u društvu, te se bavi terminom "vještica" u kontekstu vremena i prostora.
Iako ta dva teksta predsatvljaju svojevrstan obrat u percepciji vještica u Hrvata, napadi i javno blaćenje time ne prestaju.
U Slobodnoj Dalmaciji, 5. srpnja 1993. Gojko Borić spominje Drakulić, Kesić Lovrić, kao i druge oporbene mislioce i aktiviste, u slijedećem kontekstu: "Hrvatsko društvo treba tijekom vremena razviti nešto što se zove politička higijena. Prljati društvo ne smije biti dopušteno ni vladajućima, a niti ljudima pera. I u velikim demokracijama intelektualne se ekstremiste ne pušta u pristojna društva."
U Danasu Hloverke Novak Srzić 2. srpnja 1993. pojavljuju se dva teksta koji odjekuju vještičjim aferama: Edo Popović "Vesela ikonografija zla" i crtica "Što će sada Jelena Lovrić".
Slučaj "Vještice iz Rija" i danas služi kao metafora za opako novinarstvo iz vremena državno sponzoriranog nacionalizma u Hrvatskoj kad su i državni i tzv. slobodni i nezavisni mediji egzistenciju odnosno profit održavali na koegzisteniciji nacionalizma, senzacionalizma i seksizma. Slučaj je usko povezan sa ratnim silovanjima.
Hajka i sukobljavanja oko slučaja "Vještica iz Rija" trajali su u hrvatskim medijima gotovo godinu dana, a imali su odjeka i u svjetskoj javnosti.
