Globus, 19. veljače 1993., Kultura i nekultura, str 42
U BERLINSKOM ČASOPISU P&K NA TREĆEM JE STUPCU TISKAN POZIV DA SE IZ MEĐUNARODNIH ŽURNALISTIČKIH, A I DRUGIH KRUGOVA, ''UGROŽENIM'' HRVATSKIIM KNJIŽEVNICAMA I NOVINARKAMA POŠALJE POMOĆ: PAPIR ZA KOMPJUTORE I FAKSOVE, DISKETE I – KOZMETIKA!
NOVA ŠMINKA ZA HRVATSKE FEMINISTICE
Branimir Donat
Izvještavajući o tome što se zbiva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hannelore Messow u berlinskom je časopisu P&K (br. 2, 1993) dotakla temu kojom je Hrvatska kaštigana već više od godinu dana. Riječ je o slobodi novinstva, o slučaju Slobodne Dalmacije, umrlog bivšeg Danasa, o Slavenik Drakulić, Radi Iveković, Vesni Kesić i Dubravki Ugrešić (a usput se spominje i Jelena Lovrić) kao o najvećim pogorelkama rata, žrtvama posvemašnjeg gubitka žurnalističkih sloboda u – prema njihovim izvješćima – despotskoj Hrvatskoj.
U toj krunici općih mjesta Hannelore Messow spominje i strahotnu ulogu Globusa; onaj žurnalistički pokušaj da se napravi njihov ''foto-robot'' za hrvatsku javnost, u kojem će se, kao glavna značajka, pokušati otkriti neshvatljiva, svima njima zajednička, amoralnost.
Nisam ni sâm siguran treba li, u ovom najnovijem slučaju bestidnosti, doticati jednu od mnogobrojnih živih rana i možda to doista i ne bih uradio da, pokraj spomenutog dvostupačkog članka, u kojem su kao jedan od glavnih razloga rata u Hrvatskoj i protiv Hrvatske bile navedene ''muške fantazme'', nije na trećem stupcu bio tiskan poziv da se iz mđunarodnih žurnalističkih, a i drugih krugova, tim književnicama i novinarkama pošalje pomoć!
U kontekstu hrvatskih i bosanskih, odnosno sarajevskih zbivanja, traži se papir za faksove i kompjutore, diskete ali i kozmetiku!
Čitajući taj člančić gđe Hannelore Messow s karakterističnim naslovom Lov na vještice, pala mi je na um rečenica koju je napisao i, što je mnogo tužnije, objavio Friedrich Engels: ''Dovoljno sam autoritativan da smatram zastarjelim postojanje takvih malih, primitivnih, naroda u samom srcu Evrope'', napisao je čovjek koji je, navodno, zacrtao trasu buduće ljudske povijesti.
I danas se čuje eho te rečenice u prostorima civilizirane Evrope: riječ je o političkoj kampanji koju je pokrenulo nekoliko hrvatskih intelektualki što su prvu društvenu artikulaciju ostvarile unutar feminističkog kruga. Bila je to mala skupina gospođa koje su, sredinom osamdesetih, hrvatskoj javnosti dale do znanja da postoji žensko pitanje, te da se nezadovoljne žene svih zemalja, pa tako i one iz Socijalističke Republike Hrvatske, moraju pošto-poto ujediniti, jer im se u macho-svijetu ništa lijepo, a pogotovo dobro, ne piše.
Počele su javno djelovati kao publicistkinje koje su upozoravale na opća mjesta ženskog problema u današnjem svijetu.
Neću tvrditi da su i u njihovim raspravama prevladale rajhovske dileme, ali oni koji se sjećaju prvih javnih nastupa družine pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih, žena mogu se smatrati svjedocima rađanja jedne od organizacijskih jezgara ''međunarodnog otpora i difamiranja'' hrvatskog domovinskog rata.
I članak u P&K-u dio je defraudantske kampanje što je protiv Hrvatske vode u stranim glasilima spomenute dame koje su, a to činjenice pokazuju, sve osim Dubravke Ugrešić bile ''čvrsta jezgra'' hrvatskog feminizma sredinom osamdesetih.
Podrumi su stvarno strašni!
Zabrinute za svoj mir, komfor i sve što im pripada kao iznimkama od uljuđenog, a posebice na socijalistički način korumpiranog državnog ustroja, u kojem lijevi dobivaju status privilegirane margine, zavjerenička četvorka je o Hrvatskoj splela vijenac dosta vješto sročenih insinuacija za one kojim je konformizam građanskog ljevičarstva bio jamstvom da će vijek proživjeti vrlo dobro u, malom i sigurnom, rezervatu namijenjenom crvenokošcima, homoseksualcima, maocetungovcima i lezbijkama.
Te nezadovoljnice izvještavale su svjetsku javnost o tome da je nova Hrvatska svojim ponašanjem pod mirni krov unijela nered, divljaštvo i sve ono što rat sa sobom donosi, a kao glavni dokaz isticale su svoju vrlo tešku ratnu sudbinu.
To im doista moramo vjerovati: jer Slavenka Drakulić morala je boraviti u SAD, Rada Iveković predavala je na nekom od pariških fakulteta, Dubravka Ugrešić pak bila je primorana predavati rusku književnost u SAD, a, što se tiče Vesne Kesić, netko mi reče da je imala njemačke stipendije. No, bilo kako bilo, živjela je izvan nepodnošljive hrvatske atmosfere i iz spasonosne daljine, koja jedina jamči ''objektivnost'', promatrala rat.
Kritici nove, njima nesimpatične hrvatske zbilje prišle su iz, za sve naivne ili sofisticirane neprijatelje Hrvatske, vrlo prihvatljive pozicije.
Naprosto su odlučile pisati o nekim komponentama hrvatske svakodnevice. O tome da život u podrumima nije idiličan da sirene koje najavljuju bombardiranje ne gode nikom, da ratna svakodnevica za svakog, osim za pervertirana bića, predstavlja teret koji teško podnosimo. U to nije nikog trebalo uvjeravati, a ipak, one su o tome pisale na takav način kao da je krivac mogla biti moja, ali na opće čuđenje, pukim slučajem, i njihova domovina
Emigracija sa stipendijom
Polazište bi bilo prihvatljivo, ali ne i zaključci u kojima je, primjerice Slavenka Drakulič, uzroke svem tome relativizirala.
Shvativši da se u Zagrebu više u miru ne može pojesti ni pjat pašte, ni popiti čaša crnjaka, ona je spakirala svoje kufere i otputovala u bijeli svijet kako bi iz njega za ravnodušne i neobaviještene novinare, pisala izvješća iz Hrvatske.
I Rada Iveković, Vesna Kesić, te, napokon, i Dubravka Ugrešić, sve su, i to odmah po izbijanju rata, otišle u emigraciju, sa stipendijom, uz plaćena gostovanja na raznim sveučilištima, pa iz tih, od ratišta dalekih i sigurnih šančeva, uporno svijet hranile političkim fikcijama.
Dokazivale su da je demokracija u Hrvatskoj ugrožena nadasve iznutra, a ne izvana, pa je, nakon mnogih tipično hrvatskih nepodopština što su ih spomenute zagovornice demokracije pedantno bilježile u uglednim inozemnim listovima, slika Hrvatske u ratu poslužila tek kao dokaz protiv njihove domovine.
Da mi nitko ne prigovori da sam prešutio humanitarnu akciju koja se za njih vodi u Njemačkoj, prilažem telefonske brojeve njihovih zaštitnica, na koje se može poslati pomoć u kozmetici.
Javite se gospođama Hannelori Messow na tel. 089/9828045, faks 089/9810103 ili pak Magdaleni Koester na tel 089/236933 ili 089/9101892, odnosno na faks 089/268480. Pozivni broj za Njemačku jest 9937.
