Govor ozloglašenih
Ili skica za ginologiju desrtuktivnosti
(upotreba društvene i obiteljske agresije)
Analogiju svrstavanja medju jednostavne logičke postupke (u mnoštvu raznolikih i osobitih pojava usporedbe sadrže rizik mogućeg pojednostavljenja). Ako pak analogiju shvatimo kao metodologiju očitavanja očigledne sličnosti, naročito u okolnostima nepredvidljivim i iznenadjujućim, mogli bismo biti potaknuti na početna dešifriranja, usporedna istraživanja. Usporedbe se ponekad intuitivno nameću, to su bljeskovi, snovi na javi, trenutačni uvid ili varke. Osobito u vremenima zategnutih i intezivnih tokova. Već nekoliko godina radimo kao volonterke Ženske pomoći sada. Stanovito vrijeme, premda se to vrijeme ne može točno odrediti, zemlja u kojoj živimo podnosi oružanu agresiju. Bez obzira na to što se nasilje zbiva na području različitih razina (društvenoj i obiteljskoj) nazire se osnov srodnosti: osvajanje moći ili čežnja za izgubljenom moći.
-
neupućeni stječe dojam da se nalazi u području zamagljene javnosti. Stvarnost izgleda toliko zamršena da je ju teško razumijeti i objasniti. Nameće se dojam dvoznačnosti i dvosmislenosti. Svaka strana u odnosu nudi svoju verziju istine te je prvi utisak promatrača subjektivnost i pristranost sudionika. Ustraje se na neutralnosti i objektivnosti iz čega slijedi stav da je do istine po sebi nemoguće doći. Dakako da je svaki subjekt subjektivan no to ne isključuje potrebu traganja za istinom i instituciju prava (gradjanskog i medjunarodnog). Institucionaliziranje neutralnog stava u odnosima nasilja i prava jačega, to jest u odnosima sudionika različite moći, pravu jačega daje legalan značaj. Takav je stav institucija kada se radi o zlostavljanim ženama, a takav je dugo vremena bio i stav medjunarodnih institucija prema takozvanim secesionističkim republikama bivše Jugoslavije. Ženu kojoj je partner slomio ruku službena osoba jednako sluša kao i njenog partnera, zemlju koja je napadnuta promatrači promatraju jednako kao i agresora. Pretpostavka da u sukobu dviju strana obje snose odgovornost, to jest geslo „za svadju je potrebno dvoje“ nije slučajna. Pedantna potreba da se čuje jedna i druga strana institucionalizira nejednakost odnosno postojeće stanje. To je zapravo najjednostavnije. Beskrajno mnogo energije potrošeno je na obrazlaganje suprotnih verzija istog ratnog dogadjaja; beskrajno mnogo puta žene su pričale svoju žensku priču. I nitko ih nije slušao. Jer su slabije. A slabije idu na živce. Slično je bilo i s vojno slabijim republikama.
-
Nepoželjnost promatrača druga je dodirna točka. Dom je svetinja u koju nerado ulazi policija i fotografske kamere. Ratni izvjestitelji (snimatelji, fotografi i novinari) jedna su od najrizičnijih profesija ovoga rata. Puca se u njihove kamere jer odaju informaciju i tajnu. Do 17.1. 1992. godine prema podacima Foreing Press Bureaua, u ratu protiv Republike Hrvatske poginulo je 20 novinara, jedan je u zarobljeništvu a dvoje je nestalo. Do tog istog dana zabilježeno je 49 napada na novinare tokom kojih su bili lakše ili teže ranjeni. O nasilju je neukusno zboriti, neukusno ga je objelodaniti. Izvjesno vrijeme nakon masakra u Borovu Selu (2.5. 1992. godine) mediji su se skanjivali prikazati dokaze eda bi poštedjeli osjetljivu javnost. Kada su izvještaji ipak bili objavljeni dio javnosti je prosvjedovao zbog netaktičnosti televizije. I zlostavljane osobe sklone su prikrivanju. Oslobodjeni ratni zarobljenici nerado potpisuju izjave o zlostavljanjima. Zlostavljane žene u pravilu žele ostati anonimne. Mučnina iskustava i moguća komplikacije nakon razotkrivanja nasilja potiču na šutnju. Ako žena objelodani zlostavljanje supružnika biva izložena opasnosti žigosanja zbog bestidnosti objave. Prisutan je i sram zbog podnijete poniženosti. Imperativ prikrivanja nasilja uspostavlja bespomoćnost i tišinu trpljenja.
-
Argumenti koji se koriste protiv samostalnosti pojedinih republika slični su argumentima koje koriste partneri nasilnici. To su a) usadjivanje osjećaja krivnje zbog rastave ili osamostaljenja i b) usadjivanja osjećaja krivnje zbog istočnog grijeha (za žene) ili grijeha koji se nameće pojedinim narodima (genocidnost ili neko drugo zlo). S urodjenošću krivice uspješno se manipulira jer ukoliko je netko kriv po prirodi kriv je i u svakom pojedinačnom slučaju. Jednom stečena loša reputacija teško se otklanja. Strategija je neprestano usadjivanje krivice kako prvobitnu predodžbu nebi bilo moguće dovesti u pitanje. Zlostavljana žena je kriva jer je kurva. Po mišljenju njenog partnera dakako koji je uvjeran da njegova odabranica krije neku tajnu vezu. Ova optužba se ponavlja u najvećem broju slučajeva zlostavljanih. U pravilu, uz batine, žena sluša i uvrede. Žene bivaju tučene i zbog mašte. Jednu je ženu muž sustavno batinao jer je pretpostavljao da ona mašta o liku iz televizijske serije. Uvjerenje da je slabosti ime žena i da je žena ubrala zabranjeno voće arheotipski je snažno, često prikriveno, ali djelotvorno. U tom kontekstu moguće je dakako pripisati niz pojedinačnih krivica jer se uklapaju u već poznate okvire. U krivicu jedne od mnoštva uvijek krivih. Slično je i skrivicom brojčano manjih i vojno slabijih republika. Sustavno nametanje kompleksa nacionalne krivnje postalo je opravdanje za ratnu agresiju. Agresija tako postaje preventiva i samoobrana pred urodjenim krivcem. Uvjerljivost indokrinacije je providna i moćna. Susrela sam žene koje su, uvjerene u to, tvrdile da su žene po prirodi zle. Susrela sam Hrvate koji su se odrekli svog porijekla. Želja za moći zasnovana je na jedinstvenim osnovama: predrasudama i dezinformacijama. Moć ruke ili oružja sredstva su koja slijede iz prethodnog. Netočnim informacijama se neurotizira krivac, a proizvedena neurotičnost postaje dokazom slabosti. Izjava da se žena sama povrijedila ili da se povrijedila slučajno uobičajene su okolnosti obiteljskog nasilja. Izjave kako hrvatska vojska napada vlastite gradove česte su u ovoj ratnoj svakodnevici. Uobičajeno je uporno i neprekidno okrivljavanje uvijek krivog izmišljenim i fantastičnim krivcima. Izmišljeni masakri i izmišljeni ljubavnici zahtijevaju angažirano poricanje. Nagomilavaju se fantomski skandali a neutralni promatrač stječe dojam da tu ipak nečeg ima, jer na kraju ipak, i to je moguće, uvijek na neki način dokazati, nitko nije nedužan. I sve se ralativizira. Riječi ozolglašenih su riječi ozloglašenih te treba mnogo vremena za smještanje informacija u cjelovit kontekst i stvaranje novog konteksta. Dakako uz opasnost inverzije krivnje.
-
poistovjećivanje težnje za održanjem cjeline zajednice (braka ili federacije) kao dobra po sebi, bez obzira na kakvoću odnosa u zajednici, sljedeća je dodirna spona. Tako se povoljno procijenjuju oni koji žele zadržati zajednicu, a nepovoljno oni koji je žele promijeniti, razgraditit, razdvojiti. Često slušamo kako su se neki on i ona rastali i kako je to tragedija. A možda bi veća tragedija bila dalji zajednički život. „Rasturanje“ Jugoslavije bila je zastrašujuća opomena onih koji su takvo nešto smatrali nemogućim i sablasnim zlom. Žigosao se senzacionalizam i oni koji ga potiču. Spominjali su se presedani, loš utjecaj na druge i odgovornost u povijesnom okružju. Ustrajalo se na zadržavanju postojeće strukture pa i kada je ta struktura prestajala uspješno djelovati. Ukoliko se žena odluči za rastavu često joj partner prijeti nasiljem što se takodjer dogadja ako se dio (dijelovi) federacije odluče za samostalnost. Stanovito vrijeme moguće je živjeti unutar zajednice koja se održava silom. Živi se pod stalnom prijetnjom smrti. Uzrečica „Ubit ću te“ svakodnevno opominje a ponekad se i ostvaruje. Prijetnja „Ukoliko se ne predate možete računati da vaše mjesto više neće postojati na zemljopisnoj karti“ mnogo smo puta čuli od strane onih koji su tu prijetnju smatrali opravdanom.
-
nasilje nad ženom i ratno nasilje pripadaju područjima običajnosti prava jačega. Svijest o nelegalnosti i kršenja prava potisnuta je i nedovoljno prisutna. Da je zlostavljanje partnerice krivično djelo često ne znaju ni žena ni njen partner. Da je rat kršenje međunarodnog prava, međunarodnih konvencija, te da rat u pravilu nije borba prema pravilima, nego niz ratnih zločina spoznaja je koju treba neprekidno dokazivati.
-
povrede koje se proživljavaju nasiljem ostavljaju trajne tragove. No te povrede upućuju i omogućuju koncentraciju i stvaralačku perspektivu. Značaj iskušenja i šansi medjusobno su razmjerni. Naslage nepovoljnih iskustava dakako opterećuju. Realna je opasnost nemogućnost izlaska iz vrtloga nasilja. No moguće je i obrnuto. Proživljene naslage osjetilno i spoznajno kristalizirane mogle bi potaknuti samosvijest i osbnost žene, samostalnost i demokratičnost države. Što se pak države tiče zanemarivanje pitanja vezanih uz prava čovjeka i gradjanina koja dakako pretpostavljaju reproduktivna prava i druga prava vezana uz identitet i ravnopravnost žena dovelo bi u pitanje njenu (državnu) demokratičnost, smisao osamostaljenja i otpora nasilju.
Jasenka Kodrnja, ŽPS
Mirjana Čupić, Ženska pomoć sada
DA LI JE PROPUŠTENA PRILIKA ZA DIJALOG ILI ARENU
Jesen, 1992. Zagreb
Nakon ljeta koje je bilo puno zlih prijetnji, prvih nagovještaja rata kojih sam teško svjesna, jer i dalje mislim da do rata neće doći. Više to želim nego što je moguće. Prazni gradovi uz more, prazne ceste, loše vijesti. Svi smo zbunjeni. Moj Osijek bombardiraju, slike iz Ćelija čine mi se kao fotomontaža. Kijevo je palo. I dalje ne želim vjerovati. Tjedan dana sam bila s prijateljicama iz Beograda krajem rujna, u Crnoj Gori. Slutile smo nešto, ali nismo o tome govorile.
Vraćam se u Zagreb. Ne radim pa mi se ne žuri, ali mi se ni ne ostaje nigdje posebno. Idem kući. U Zagrebu su prve uzbune, prvi strahovi. Zvuk sirene. Često dolazim u sklonište za pretučene žene. Svi se bojimo. Odlazimo u vlažne podrume. Nove podzemne komunikacije. Jedna žena iz skloništa kaže da joj je dosta bježanja: prvo je bježala od nasilnog muža, poslije je bježala od tudjeg nasilnog muža koji je provalio u sklonište za pretučene žene. Sad bježi od aviona.
.......19. rujna 1992.
Prvi brzojav suosjećanja i podrške kada su tenkovi krenuli iz Beograda Autoputom bradstva i jedinstva prema Hrvatskoj dobila sam od svojih prijateljica iz Beograda (Staše i Gizele s kojima sam bila u Crnoj Gori). Prvo pismo o strahu pred bombardiranjem pisala sam u podrumu gdje smo se sklonili nakon što sam kroz prozor vidjela oblak dima od bombardiranja. Sve se zatreslo. Od tog bombardiranja demolirana je kuća naše bivše volonterke Mire. Pismo sam napisala svojim prijateljicama u Beograd. Nakon toga pisma su se izmjenjivala kao i usmene poruke preko raznih posrednika. Putovale su okolo ali nisu stizale. Svi su mi zavidjeli na tim pismima. Ja sam im odgovorila da žene znaju i mogu biti solidarne.
Veljača 1992. Venecija
Sastala sam se sa ženama iz Beograda (iste noći koje su mi poslali brzojav i s kojim sam bila u Crnoj Gori). Radost vidjenja. Smijeh. Želim razgovarati, čuti ih i sve im ispričati. Razgovarati do jutra. Prvi dan umjesto razgovora čula sam referate, izvještaje o akcijama, teze...slušam ih i pitam se gdje su moje prijateljice. Želim ih čuti kao što sam jasno čula poruku upućenu meni i svim ženama Hrvatske u brzojavu prošle godine. Osjetila sam i njihov strah pred ratom koje su one u tom trenutku intuitivno osjetile da će se meni dogoditi.
........
teško mi je misliti o našim daljnjim razgovorima; kada će se dogoditi i gdje.
Naši daljnji razgovori ( u ovom momentu) mogli bi nalikovati borbi pijetlova u areni. Publika bi bila zadovoljna pokušavajući suočiti dvije strane koje će se boriti. Publika osjeća zov svježe krvi i mesa. Što je moj otpor jači prema ideji da udjem u arenu, jer želim osvjestiti svoj život i život žena oko mene, publika i organizatori to ne prihvaćaju. Svjesni su da će predstava biti izvrsna ako baš sad udjem. Bit će prava borba s puno krvi.
A to je prava arena, prava živa predstava.
Nama ženama na ovim prostorima feminizam nije egzistencija nego esencija. Osjećamo odgovornost prema tisućama žena da njihov život nije na prodaju. Feminizam mora preuzeti odgovornost, a u tome mora biti slobodan od svih lijevih i desnih politika, koje su oko nas. Feminizam je borba, ali nije arena.
ŽENE ZA MIR
Rat je. Rat koji uništava čovjekov život i prirodu, nema ciljeva koji se ne bi mogli ostvariti bez rata.
Kroz cijelu povijest izmjenjivali su se ratovi s mirom, koji nema množine, koji je ostao vječiti san onih koji su iskusili pakao rata i onih koji su snagom uma dosegli spoznaju i mogućnosti rješavanja ideoloških, nacionalnih i svih drugih sukoba mobilizacijom moralno intelektualnih snaga.
Sva društva i primitivna i moderna prihvaćala su rat kao rutinsko rješavanje konflikata, a istovremeno ta su društva bila patrijarhalna ili pateriocentrična u svojoj strukturi i bazirana na dominaciji u svojoj metodi.
Rat je ubijanje, pustošenje, beskrajna patnja. U ime nacizma, komunizma, u ime vjere i u ime naroda, ubijeno je stotine milijuna ljudi. Svi su ti sistemi i ideologije propali, nestali, i svijet je, čini se, krenuo u novo doba. Pronalazak i upotreba nuklearnog oružje i opasnost nestanka sveukupnog života pojačao je priklanjanje nenasilnim metodama.
I ovaj je ratokrutan, on uništava život, prirodu i sve što je stvorio čovjek, a ostavit će mentalnu i materijalnu pustoš. Žene nisu odlučivale o ratovima, poslije ratova i radi ratova podnosile poniženja, boli i bile žrtvama rata. Zato želimo odlučivati o MIRU, jer mislimo da se uvijek i JOŠ UVIJEK može razgovarati, graditi mostove, ostvarivati mir i naći rješenja za sve inteligencijom i mudrošću.
Svaki ubijeni čovjek je nenadoknadiv i nezamjenjiv i iza njega ostaje tuga i muk.
A mi nudimo razgovor i obnovu.
TEZE
-
Zalaganje za mirno, a ne nasilno rješavanje sporova među ljudima, nacijama i državama u osnovi je bezuvjetno, no ukoliko želi biti djelotvorno upućuje na mišljenje i operacionalizaciju s obzirom na uvijek posebne i jedinstvene okolnosti.
-
Koncepcija i strategija mirovnog djelovanja ne može biti jednaka u zemlji napadača kao i u npadnutoj zemlji ili u zemlji izvan sukoba. Dok se u zemlji napadača najčešće primijenjuju protuvladine demonstracije, akcije u napadnutoj zemlji traže daleko složeniji i suptilniji pristup.
-
Mirotvorni pokreti u pravilu imenuju nositelja agresije. Držimo da sad i ovdje, na području Jugoslavije premještanje kriznih žarišta slijedom: Kosovo, Beograd, Slovenija, Hrvatska (dakako u različitim varijacijama) pretpostavlja u osnovi istog nositelja agresije.
-
Bez obzira na to tko je nositelj agresije protivimo se svakom etiketiranju, vrijedjanju, poticanju negativnih emocija i protuagresije.
ZADAĆE MIROVNE AKCIJE
-
Smatramo da je osnovno mirotvorno sredstvo POZITIVNO MIŠLJENJE O DRUGOME, tj. poštovanje drugoga, pa kada je i na drugoj strani, pozitivno mišljenje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti što predstavlja izbjegavanje i odbacivanje mitova prošlosti, osjećaja nacionalnih krivnji ili bijeg u malodušnost pred katastrofičnom budućnosti, jer ni jedna slika budućnosti ne može biti tako strašna da je ne bismo mogli pozitivno izmijeniti.
-
U institucijama sistema podržavati i poticati produktivna rješenja kao što su demokratizacija vlasti, objektivnost informiranja i drugo.
-
Moguće mjere mirovnog ženskog pokreta:
-
Traženje sudjelovanja u svim pregovorima od lokalne do najviše razine kao promatračice i sudionice u paralelnim pregovaračkim tijelima.
-
Mirotvorne demonstracije koje postižu kompetentnost općeg izjašnjavanja i medjunarodni značaj.
-
Akcije u kriznim područjima kao naprimjer: Obnova života na selu
-
Pomoć prognanicima
-
Medjusobna koordinacija i suradnja mirotvornih grupa i akcija kako bi mirotvorni pokret postao realna politička činjenica.
Teze je predložila inicijativna grupa:
DAFINKA VEČERINA INGE PERKO
JASENKA KODRNJA IVANA RADIĆ
Dostavljeno:
-
Sabor Hrvatske – za žene sabornice
-
Centar za antiratne akcije Beograd
-
ŽEST, Beograd – LINA VUČKOVIĆ (Ženska stranka)
-
Organizacija na ženite, Skopje – SAVKA TODOROVSKA
-
Pokret žena, Sarajevo – JASMINKA DEMIR KALJEVAC
-
Žene Ljubljane – SONJA LOKAR
-
Federaziona del VERDI, ROMA – ALESSANDRA CECCHETTO COCO
-
Zdravi grad, Zagreb – SELMA ŠOGORIĆ
-
Ministarstvo zdravlja, Zagreb – dr. ANDRIJA HEBRANG
Na sastanku žena iz svih postojećih organizacija koje su se našle u Zagrebu 7.8. 1991. godine ove teze su prihvaćene kao osnovno polazište i stav. Prisutne su bile žene iz: Zelenih organizacija, Ženska pomoć sada, Savez žena Hrvatske, Nezavisni savez žena, „karete“, Ženske frakcije samostalnog sindiklata, žene izvan organizacija i slično.
Zaključci radne grupe „Solidarnost i rekostrukcija“
Predstavnice iz svih republika i zemalja ex Jugoslavije 14. i 15. 2. dogovorile su se da će formulirati komunikacijsku mrežu, za sad preko Sarajeva, a u cilju razmijenjivanja lista nestalih i zarobljenih, uspostavljanja kontakata izmedju izbjeglica, koje su izgubile vezu sa svojim obiteljima i prijateljima. Ta mreža trebala bi pokušati biti i vrstom „help servisa“ za dezertere, kao za sve one koji žele izbjeći odlazak na ratište.
Rado prihvaćamo tehničku pomoć koju su ponidile naše talijanske prijateljice iz sindikata CGIL, a koja bi se sastojala u fax aparatima. U slučaju da agresor ili bilo ko onemogući uspostavljanja naše mreže preko Sarajeva, molimo vas da nam omogućite razmjenu informacija preko jednog od talijanskih centara. Sa svoje strane, redovito ćemo vas izvještavati o našem raduu nadi da ćete se kod nadležnih civilnih i vojnih vlasti u republikama bivše Jugoslavije raspitivati o položaju ljudi koji se nalaze na listama nestalih i zarobljenih. Takve vaše akcije mogle bi biti veliki i djelotvorni doprinos našim naporima.
Naša je grupa uz ovaj plan konkretne akcije donijela i nekoliko zahtjeva upućenih međunarodnoj zajednici i solidarnim organizacijama:
-
zahtijevamo stvarni prestanak rata, koji je nemoguć bez imenovanja agresora i žrtve, kao što je mirovni pokret nedjelotvoran bez tog imenovanja.
-
zahtijevamo podršku svim mirovnim inicijativama i zaštitu aktivista.
-
molimo solidarne međunarodne organizacije da omogućavaju prihvat i tranzit dezertera.
-
zahtijevamo postupnu i recipročnu demilitarizaciju prvenstveno graničnih područja između Hrvatske i Vojvodine, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore; zatim Makedoinije i Srbije i Makedonije i Kosova; zatim Bosne i Hercegovine sa svim republikama i pokrajinama, te omogućavanje militarizacije graničnog područja Hrvatske i Slovenije. Također zahtijevamo demilitarizaciju cjelokupnog područja Kosova i cjelokupnog područja ex Jugoslavije.
-
zahtijevamo da međunarodna pomoć i investicije stižu proporcionalno stradanjima i razaranjima.
-
zahtijevamo sprečavanje uvoza i izvoza prljavih tehnologija, i deponiranje opasnog i otrovnog otpada.
-
zahtijevamo da se u izgradnji i obnovi povezanim s medjunarodnim investicijama poštuje princip održivog razvoja.
-
zahtijevamo deblokadu prometnica i svih putnih pravaca na području republika bivše Jugoslavije.
-
uz problem školovanja djece izbjeglica i albansku djecu kojima je onemogućeno školovanje na materinjem jeziku.