Večernji list, ponedjeljak, 15. veljače 1993.Kontraverze međunarodnog skupa „Ženska solidarnost“
TEMPIRANJE EKSCESA
Dunja Ujević
Pretprošle nedjelje u Zagrebu je održan po mnogočemu kontraverzan skup žena iz cijele eurpoe pod nazivom „Ženska solidarnost“. Cilj je bio da se izrazi solidarnost sa svim ženama na prostoru bivše Jugoslavije koje su stradale u ratu. Osnovni moto – nema nacionalnih razlika kad je riječ o žrtvi, što je potkrijepljeno i glavnim plakatom, na kojem je pisalo: Silovanje nije pitanje nacionalnosti, već globalni zločin muškaraca protiv žena“.
Istina je da je skup već počeo u povišenoj temperaturi koja je sve više rasla. Istina je da se na sastanku dogodilo nešto što bi bilo bolje da se nije zbilo – kad je na govornicu izišla Vesna Božić, Srpkinja s američkim pasošem, Muslimanke i Hrvatice napustile su dvoranu. Istina je da je skup, nakon što je donesena rezolucija, završio „nedovršeno“, gotovo kaotično, ostavivši za sobom, uvrijeđenost s jedne (hrvatsko-muslimanske) i gorčinu s obje strane.
Pa, kad je tome tako, kako to da je susret u Lisinskom u novinama popraćen rutinski, u okviru obaveznih novinskih izvještaja, a da tek sad naglo izbija u prvi medijski plan? Konkretno, četiri., odnosnoi šest dana post festum međunarodni zagrebački skup postaje udarnom temom „Slobodne Dalmacije“. Pri tome, u prvom ga se komentaru stavlja u kontekst pitanja „Je li se Hrvatskla opet bespotrebno osramotila?“ (Kad se to već osramotila?). u drugom gospodin Ivan Zvonimir Čičak upozorava da „sve što se na tom skupu događalo, može imati vrlo opasne implikacije na Hrvatsku, a može jednako tako dovesti u pitanje (...) i održavanja najavljenog Kongresa PEN-a u Dubrovniku.“ Gospodin Čičak potom nas izvješćuje da „se upravo ovih dana u Hrvatskojnalazi komisija International Helsinki Federation for Human Rights (...) sa zadatkom da utvrdi stanja ljudskih sloboda i prava na području Hrvatske, te da o tome izvjesti nadležene eurposke i svjetske forume“. Dodaje da je s naše strane formirana grupa koja će raditi s tom komisijom i da je u njoj, uz ostale, i neizostavni I.Z. Čičak.
Pa, kad se već dogodila koincidencija aktualnog boravka svjetske komisije i zakašnjelih novinskih komentara 2za Hrvatsku sramotnog skupa“, i s obzirom na to da će gospodin Čičak očito biti interpretom (i) tog sastanka u „Lisinskom2, možda nije zgoreg upozoriti i na još neke činjenice kojih, istina, u petnastak kartica spomenutih komentara nema, ali koji su unatoč tome notorne, te se o njima može ovisiti i pravilno postavljanje principa na kojima će se skup braniti ili osporavati.
Tako je, recimo, notorna činjenica da je skup „Ženska solidarnost“ organizazioran mimo utjecaja Hrvatske, te da su naše sudionice uspjele na njemu ishoditi pravo nastupa tek uz grčevita nastojanja i potezanja osobnih veza. Ako je to bila principijelna nakana da se zainteresirana strana zadrži na distanci, onda taj princip ne podnosi da Zagreb bude mjesto u kjojem će se održavati taj sastanak. Dapače, onda je on posljednje mjesto gdje bi se takav skup smio održati. A posebno kad je odabran kao „najbliža sigurna točka zone ratnog rizika“. Nekeko se čini da je u skladu s tim ziheraštvom i kukavičlukom da se ide u Sarajevo, a da se savjest ipak umiri dolaskom u najbližu mu sigurnost, i same rezolucije koja je na tom skupu donesena. Evo kako: nedostatak hrabrosti da se ide na mjesto zločina u rezoluciji se kompenzira „priznanjem“ Bosni da su masovna silovanja tamo dio srpske ratne strategije, ali to biva samo aneks globalnog stava da „silovanje nije pitanje nacionalnosti“.
U rezoluciji se ne spominje hrvatska tragedija, što bi mogao biti refleks „osjećaja sigurnosti koju je pružio Zagreb“. Mogao bi kad ne bi bili jedne točke koja kaže da će se žene zauzimati u UN za zabranu prodaje oružja svim stranama u sukobu! Ovako, postavlja se pitanje: tko su one da to traže i što doista hoće postići prekoračenjem svojih kompetencija?
Što se tiče petnaest „srpskih žena u crnini“ koje su u Zagrebu htjele govoriti protiv srbijanskog režima, ali su ih hrvatske vlasti zaustavile na granici, jer „nemaju one šta ovdje pričati“, to bi moglo proći da je Hrvatska bila suorganizator skupa. No, kako nije, nemoguće je uvažiti da su odbijene jer su podlijegale isključivo režimu koji vrijedi za sve građane držćave s kojom je Hrvatska u ratu.
Vesna Božić? Šteta je što Hrvatice i Muslimanke nisu čule da jedna Srpkinja kaže: „Stidim se što pripadam tom narodu“. No, nakon dvije godine upornog da će Srbi ili netko od Srba u Hrvatskoj to reći i tako pomoći zajedničkoj domovini, one se doista tome nisu ni mogle nadati. Međutim, nije principijelno prešutjeti da je V. Božić zaista dobila riječ mimo protokola, i za razliku od nekih Hrvatica i Muslimanki kojima je bila uskraćena, i da je i to bio razlog demonstrativnog napuštanja dvorane.
Ne uzeti te činjenice u obzir značilo bi principijelno stati uz negativni princip prezentacije Hrvatske. Istina, premda neuobičajen, i to je svojevrstan princip. Ali povlači pitanje – u ime čega?
