Granice međunarodnoga kaznenog prava: Jesu li žene napokon unutar granica?
Ivana Radačić
University College London
Mojoj mami Pepici, da vidi kaj radim kad me već nema doma
I. Uvod
Rat je sveprisutan u ljudskoj povijesti a seksualno nasilje nad ženama sveprisutno je u svakom ratu. Žene su silovane i seksualno zlostavljane u svim ratovima, bez obzira na njihov oblik, uzrok i cilj (Askin, 1997: 1). Žene u ratu siluju pripadnici "neprijateljske" vojske i "neprijateljski" civili. Žene u ratu također siluju pripadnici "prijateljske" vojske i "prijateljski" civili, suborci i sunarodnjaci. Žene u ratu siluju i pripadnici mirovnih snaga. (Chinkin, 1994).
Žene su tijekom sukoba silovane iz različitih razloga: katkada radi seksualne gratifikacije te pokazivanja moći i agresije, a katkada s određenim vojno-političkim ciljem; često iz oba razloga. Katkada su žene silovane zbog svoje nacionalne, religijske, političke pripadnosti, a katkada jednostavno zato što su žene; često iz oba razloga. Katkada je seksualno nasilje počinjeno planski i sustavno, a katkad neplanski i oportuno; često na obje razine. Seksualno nasilje često je važna taktika i oružje rata.
Zajednička karakteristika svog (ratnog) seksualnog nasilja je pokazivanje moći i subordinacije nad ženama. Kao što Chinkin (1994: 326) primjećuje, silovanje u ratu nije jednostavno pitanje slučajnosti... niti je pitanje seksa... silovanje je pitanje moći i kontrole. Nadalje, zajedničko svom seksualnom nasilju je patnja, poniženje i degradacija žrtava, a često i njihova društvena izolacija. Zajedničko ratnom seksualnom nasilju je i činjenica da je donedavno bilo uvelike tolerirano kao normalna posljedica rata.
Ovaj članak analizira međunarodnopravnu regulaciju rodno specifičnog ratnog nasilja, osobito seksualnog nasilja koje je najčešća manifestacija rodno specifičnog nasilja, kroz povijest u okviru međunarodnoga kaznenog (i humanitarnog) prava. Članak prvo ukratko opisuje pravnu regulaciju ratnoga seksualnog nasilja prije uspostave dvaju ad hoc sudova – Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnoga kaznenog suda za Ruandu (MKSR). Nakon toga, članak analizira ad hoc sudove u odnosu na njihov tretman nasilja nad ženama i rodnu osviještenost. Članak na kraju analizira novoosnovani stalni Međunarodni kazneni sud (MKS) iz rodne perspektive, razmatrajući u kojoj mjeri rodna osjetljivost njegovih pravnih instrumenata predstavlja rekonceptualizaciju granica međunarodnoga kaznenog prava. Članak završava razmatranjem trenutačnih granica međunarodnoga kaznenog prava i položaja žena unutar tih granica.
II. Pravna regulacija spolno specifičnog nasilja prije uspostave MKSJ-a i MKSR-a
A. Citati umjesto uvoda – seksualno nasilje kao neizbježna posljedica rata i kao važna ratna taktika
Muškarci se trebaju obučavati za rat, a žene za rekreaciju vojnika.
dr. Joseph Goebbels (u Askin, 1997: 49)
Zar ne možete razumjeti kada se vojnik koji je prošao tisuće kilometara kroz krv i vatru malo zabavi sa ženom ili ode u pljačku?
Josif Staljin (u Askin, 1997: 49)
Silovanje od strane okupatora dokaz je muške impotencije okupiranog…Silovanje od strane okupatorskog vojnika uništava sve iluzije o moći…pobijeđenih muškaraca. Tijelo silovane žene postaje ceremonijalno bojno polje, na kojem paradiraju pobjednikove trupe. Čin koji se odvija nad ženom komunikacija je između muškaraca…vidljiv dokaz pobjede jedne strane i poraza druge.
Susan Brownmiller (1975: 38).
B. Seksualno nasilje u međunarodnom humanitarnom pravu
Iako je silovanje žena tijekom ratnih sukoba bilo zabranjeno u mnogim vojnim propisima kroz stoljeća (Meron, 1993; Askin, 1997), prije 1990-ih seksualno nasilje nad ženama tijekom rata uglavnom se toleriralo. Kao što citati pokazuju, seksualno nasilje smatralo se normalnom i neizbježnom posljedicom rata (nužnom nagradom za vojnike) te važnom ratnom taktikom (metodom ponižavanja neprijateljskih vojnika).
Tijekom srednjeg vijeka silovanje se smatralo kaznenim djelom protiv muškarca, napadom na njegovu imovinu, i rijetko se kažnjavalo (kako tijekom rata, tako i u mirnodopsko vrijeme). S vremenom se počela gubiti koncepcija silovanja kao kaznenog djela protiv imovine i silovanje se počelo definirati kao napad na čast, no ne na čast žene, već na čast muškaraca i obitelji. Tako je zabrana seksualnog nasilja bila implicitno inkorporirana u IV. hašku konvenciju (1907) o zakonima i običajima rata u odredbi koja naređuje poštovanje "prava i časti obitelji, života ljudi, privatne imovine i religijskih uvjerenja i prakse."
Silovanje je prvi put eksplicitno spomenuto u međunarodnom instrumentu humanitarnog prava u IV. ženevskoj konvenciji o zaštiti civila u vrijeme rata te nakon toga u Dopunskim protokolima Ženevskim konvencijama – Dopunskom protokolu I. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba i Dopunskom protokolu II. o zaštiti žrtava građanskih oružanih sukoba. Ženevska konvencija posvećuje jedan članak seksualnom nasilju (članak 27.), u kojem propisuje: "Žene će biti posebno zaštićene od svakog napada na njihovu čast, osobito od silovanja, prisilne prostitucije, ili bilo kojeg oblika napada protiv ćudoređa." Ova odredba ponovljena je u gotovo identičnom obliku u Dopunskom protokolu I. Dopunski protokol I. osim ove odredbe sadrži još i odredbu koja izričito zabranjuje seksualno nasilje, no ne kao napad na fizički integritet, već kao napad na osobno dostojanstvo. Gotovo identična odredba nalazi se i u Dopunskom protokolu II.
Seksualno nasilje u Ženevskoj konvenciji i dopunskim protokolima definirano je kao napad na čast, moral i dostojanstvo žene, umjesto kao napad na fizički i seksualni integritet, što pokazuje stav tadašnje međunarodne zajednice o ženama i seksualnom nasilju. Čast i moral prikazani su kao bitne vrline žene koje se trebaju posebno štititi (što implicitno upućuje i na odgovornost za zaštitu tih vrlina) te čije oskvrnuće seksualnim napadom na ženu rezultira gubitkom ženine vrijednosti, sramotom i stigmatizacijom.
Nadalje, članak 27. Ženevske konvencije (te članak 76, stavak 1. Dopunskog protokola I.), umjesto izričite zabrane seksualnog nasilja, samo propisuje (neodređenu) dužnost država potpisnica da štite žene, koje su percipirane kao slabe i nemoćne, od napada na njihovu čast. Takav stav negira ženama ravnopravnost, nalazi izvor problema u (prirodnoj) ženskoj ranjivosti i nemoći umjesto u njihovoj subordinaciji, te prikazuje državu kao zaštitnicu žena, umjesto kao strukturu koja omogućava i tolerira njihovu subordinaciju. Taj nedostatak donekle je ispravljen u dodatnim protokolima koji izričito zabranjuju seksualno nasilje, no problem je što i protokoli definiraju seksualno nasilje kao napad na dostojanstvo, čime se negira fizička i emocionalna patnja što je posljedica takvog nasilja.
Daljnji problem odredaba o seksualnom nasilju Ženevske konvencije i protokola jest to što nisu inkorporirane ni u članak 3. zajednički Ženevskim konvencijama koji propisuje minimum standarda zaštite žrtava građanskih ratova, ni u odredbe o teškim kršenjima Ženevskih konvencija koje sa sobom nose individualnu kaznenu odgovornost i univerzalnu nadležnost nad počiniteljima. Iako se zabrana seksualnog nasilja može implicitno iščitati (što praksa MKSJ-a i MKSR-a i čini) iz određenih kaznenih djela definiranih kao teška kršenja Ženevskih konvencija (npr. iz zabrane mučenja, nehumanog postupanja, namjernog nanošenja teške patnje ili teške povrede tijela ili zdravlja), ovakvo razlikovanje seksualnog nasilja i drugih nasilnih djela protiv fizičkog integriteta i zdravlja upozorava na različito vrednovanje napada na žene i napada na muškarce, i time na različito vrednovanje života žena i života muškaraca.
C. Međunarodno kazneno pravo
Prije uspostave dvaju ad hoc sudova, MKSJ-a i MKSR-a, seksualno nasilje počinjeno tijekom ratnih sukoba većinom se toleriralo. No, prva optužba za seksualno nasilje pojavila se već u prvom međunarodnom kaznenom suđenju 1947. godine, u kojem se sudilo Peteru von Hagenbachu za kaznena djela počinjena u Braisachu. Unatoč tom presedanu Nirnberški se sud uopće nije bavio seksualnim nasiljem. Nirnberška povelja nije sadržavala odredbe o seksualnom nasilju, a seksualno nasilje nije se gonilo kao oblik kaznenih djela predviđenih Poveljom unatoč fleksibilnosti odredbi.
Seksualno nasilje nije bilo predviđeno kao kazneno djelo ni u Tokijskoj povelji, no silovanje se pred tokijskim sudom gonilo kao oblik ovih kaznenih djela: "nehumano postupanje, zlostavljanje te nepoštovanje obiteljske časti i prava". No, tokijsko je suđenje uglavnom zanemarilo prisilnu prostituciju, koja je imala goleme razmjere na Dalekom istoku u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Što se tiče suđenja u savezničkim zonama okupacije, seksualno nasilje bilo je dio optužbi pred američkim vojnim komisijama za Daleki istok, a silovanje je bilo kriminalizirano kao zločin protiv čovječnosti u Zakonu Nadzornog vijeća br. 10 (Concil Countrol Law No. 10), no nitko nije osuđen za seksualno nasilje prema tom zakonu.
Iako ne potpuno nevidljivo, seksualno nasilje bilo je zanemareno u suđenjima ratnim zločincima iz Drugoga svjetskog rata. Unatoč sveprisutnosti seksualnog nasilja u Drugom svjetskom ratu te vrlo opsežnoj dokumentaciji o tom nasilju, seksualno nasilje nije bilo definirano kao kazneno djelo u poveljama sudova, bez obzira na to što su povelje sadržavale mnoge novitete. Na suđenjima na kojima je gonjeno, seksualno nasilje stavljeno je u drugi plan.
Ova poslijeratna suđenja uvelike su utjecala na razvoj međunarodnoga humanitarnog prava i ljudskih prava, no njihovo zanemarivanje nasilja nad ženama pridonijelo je zanemarivanju problema žena u tom razvoju. Trebalo je proći više od 50 godina od Drugoga svjetskog rata da se pozornost napokon posveti pitanju nasilja nad ženama. Promjena u stavu prema nasilju nad ženama bila je moguća tek kad su žene počele polako zauzimati pozicije moći na državnoj i međunarodnoj razini, što se odrazilo i u pravu.
III. Seksualno nasilje i rodna problematika pred MKSJ-om i MKSR-om
A. Citati umjesto uvoda – Seksualno nasilje kao ratno oružje
…Sukob na Balkanu bit će zapamćen po manupulaciji i zlostavljanju ženskog roda u svrhu etničkog čišćenja i genocida. Žene su bile silovane, prisilno su zatrudnjavale, i bile su prisiljene u seksualno ropstvo zbog njihove etničke pripadnosti, religije, nacionalnosti, te definitivno zbog svoga roda.
Askin, 1997:296.
Tijekom genocida 1994. godine, ruandske žene bile su izložene brutalnim oblicina seksualno nasilja... Silovanje je bilo raspotrostranjeno... Žene su bile silovane od strane pojedinaca i grupa, bile su silovane objektima kao sto su oštri štapovi ili cijev puške, držane u seksualnom ropstvu ...ili seksualno mutilirane…Neke žene bile su primorane ubiti svoju djecu prije ili poslije silovanja.
Human Rights Watch, 1996.
Kao što ovai citati pokazuju, seksualno nasilje bilo je tako važno oružje rata u sukobima u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi – metoda etničkog čišćenja i genocida, da nije moglo biti (predugo) zanemareno kao normalna posljedica rata, iako u početku seksualnom nasilju u Ruandi nije pridavana velika pozornost. Iako statuti sudova nisu progresivni kad je riječ o seksualnom nasilju, sudovi su s vremenom stvorili vrlo progresivnu pravnu praksu koja tretira seksualno nasilja kao najteže oblike kaznenih djela. Važnu ulogu u tom razvoju imale su žene koje na različitim dužnostima rade na sudovima (kao i neki muškarci osjetljivi na rodnu tematiku, npr. Richard Goldstone, te feminističke aktivistice i znanstvenice.
B. Sudjelovanje žena u radu sudova
Žene su na različitim visokim položajima u MKSJ-u i MKSR-u, što je značajan napredak u odnosu na tradicionalnu podzastupljenost žena u međunarodnim institucijama (uključujući prijašnje međunarodne kaznene sudove). Njihova je uloga u razvoju rodno osjetljive prakse i pravila suda vrlo značajna. Tako je pravna savjetnica za rodna pitanja pri tužiteljstvu uvelike zaslužna za podizanje velikog broja optužnica zbog seksualnog nasilja, a sutkinje su uvelike zaslužne za vidljivost seksualnog nasilja u postupcima pred sudovima.
Na primjer, sutkinja Pillay, donedavno jedina žena sutkinja MKSR-a, bila je zaslužna za inkorporiranje seksualnog nasilja u optužnicu u slučaju Akayesu, a sutkinje MKSJ-a McDonald i Odio-Benito (prve žene sutkinje MKSJ-a) uvelike su utjecale na donošenje pravila 96. Pravila o postupku i dokazima MKSJ, koji propisuje postupanje u vezi s dokazivanjem seksualnog nasilja, a čiji je cilj prevencija diskriminacije i traumatizacije svjedoka žrtava seksualnog nasilja. Ženske nevladine udruge također su imale važnu ulogu u razvoju rodno osjetljive prakse sudova, sudjelujući u postupcima u svojstvu amicus curiae te budno prateći rad tribunala.
C. Odredbe statuta MKSJ-a i MKSR-a te pravna praksa sudova u vezi sa seksualnim nasiljem
Od kaznenih djela seksualnog nasilja, Statut MKSJ-a izričito spominje samo silovanje i stavlja ga pod odredbu o zločinima protiv čovječnosti (kod kojih kaznenih djela se mora dokazati da su dio sustavnog ili rasprostranjenog napada na civile). Statut ne spominje ni jedan drugi oblik seksualnog nasilja, a silovanje ne stavlja ni pod koju drugu odredbu o materijalnoj nadležnosti. Statut MKSR-a također spominje silovanje kao zločin protiv čovječnosti. Osim toga, Statut u članku 4. spominje "silovanje, prisilnu prostituciju i druge oblike nasilja protiv ćudoređa" kao kršenje zajedničkog članka 3. Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola II., pod odredbom "napad na osobno dostojanstvo, osobito ponižavajuće i degradirajuće postupanje".
Ovakvo limitirano spominjanje seksualnog nasilja u statutima moglo je rezultirati neodgovarajućem praksom, no seksualno nasilje gonjeno je pred sudovima po svim osnovama (iako inicijalno s oklijevanjem, vidi Copelon, 2000: 229): i kao ratni zločin, i kao zločin protiv čovječnosti, i kao genocid, posebno kao određeni oblik seksualnog nasilja, i kao oblik drugih enumeriranih kaznenih djela. Takvo je postupanje važan napredak u odnosu na prijašnju međunarodnu pravnu praksu u vezi s rodno specifičnim nasiljem.
U praksi sudova od najveće su važnosti konceptualizacija seksualnog nasilja kao mučenja i genocidnih akata te definicije silovanja i seksualnog nasilja. Mnoge presude obaju sudova prepoznale su silovanje kao oblik mučenja. Presuda Žalbenog vijeća u slučaju Kunarac osobito je progresivna. Presuda prepoznaje da silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja uvijek imaju element "nanošenja teških bolova i patnji", koji je jedan od pravnih elementa kaznenog djela mučenja. Oba suda također smatraju da seksualno nasilje može biti oblikom genocidnih akata. Najvažnije presude o seksualnom nasilju kao genocidnim aktima dolaze od MKSR-a. Presuda Raspravnog vijeća u slučaju Akayesu osobito je važna. To je prva međunarodna osuda za genocid, a u genocidna djela uključuje seksualno nasilje.
Najnovija definicija silovanja pred MKSJ-om dana je u slučaju Kunarac, i osobito je progresivna jer isključuje element sile i odupiranja iz definicije. Silovanje je definirano kao "seksualna penetracija počinjena bez pristanka žrtve. Pristanak... mora biti dan dobrovoljno, kao rezultat žrtvine slobodne volje, i ocjenjuje se u kontekstu okolnih prilika." Silovanje je pred MKSR-om inicijalno u slučaju Akayesu definirano široko kao "fizički napad seksualne prirode, počinjen pod prinudnim prilikama", no Raspravno vijeće u slučaju Semanza preuzima definiciju iz slučaja Kunarac. Seksualno nasilje definirano je u slučaju Akayesu široko; nije limitirano na tjelesnu invaziju, već može uključivati akte koji uopće ne uključuju fizički kontakt.
D. Pravila postupka i dokazivanja
Jednako važna kao odredbe materijalnog prava u gonjenju rodno specifičnih kaznenih djela su pravila postupka i dokazivanja, koja među ostalim reguliraju postupak sa svjedocima i žrtvama seksualnog nasilja. Sudovi mogu doseći svoje ciljeve ispravljanja nepravde te poticanja mira i pomirenja samo ako pruže pravdu individualnim žrtvama i pridonesu njihovu ozdravljenju. To je moguće jedino ako je žrtvama dano pravo glasa u postupku, te ako im se osigura odšteta, pomoć i zaštita.
Na žalost, MKSJ i MKSR doživljavaju žrtvu samo kao pomoćnicu/ka u postupku; žrtve ne mogu sudjelovati u postupku osim kao svjedoci, a sud ne može dosuditi odštetu. Ovaj nedostatak restorativnih elemenata jedno je od najvećih ograničenja dvaju sudova. Sudovi, međutim, prepoznaju potrebu zaštite žrtava i svjedoka te minimaliziranja traume svjedočenja, osobito u slučajevima seksualnog nasilja. Naime, žrtvama seksualnog nasilja prijeti ne samo moguća osveta počinitelja već i moguće odbacivanje od društva. Osim toga, svjedočenje u slučajevima seksualnog nasilja može biti, a u mnogim nacionalnim sudskim postupcima i jest, vrlo trumatično iskustvo. Za uspješno gonjenje seksualnog nasilja stoga je nužno zaštititi žrtve od moguće osvete i traumatizacije tijekom postupka.
Statuti MKSJ-a i MKSR-a te Pravila postupka i dokazivanja zbog toga u mnogim odredbama reguliraju ova pitanja. Nadalje, MKSJ i MKSR su u sklopu svojih tajništava osnovali jedinice za žrtve i svjedoke, čiji je mandat pružanje pomoći i potpore žrtvama i svjedocima. Mjere zaštite predviđene u statutima i pravilima uglavnom se odnose na zaštitu tijekom postupka, i to je jedno od njihovih ograničenja. One se mogu kategorizirati kao mjere usmjerene na zaštitu anonimnosti, mjere usmjerene na zaštitu privatnosti (prevencija objavljivanja osobnih podataka žrtava medijima i javnosti); te mjere usmjerene na minimaliziranje traume svjedočenja (mjere kojima se olakšava svjedočenje posebno ranjivih skupina svjedoka kao što je uporaba closed circuit TV). Određena pravila dokazivanja usmjerena su također na minimaliziranje traume svjedočenja, a postoji i posebno pravilo (pravilo 96.) o dokazivanju u slučaju seksualnog nasilja, koje je doneseno kako bi se spriječile traumatizacija i diskriminacija žrtava seksualnog nasilja, tako česte u postupcima pred nacionalnim sudovima.
IV. Seksualno nasilje i rodna problematika pred Međunarodnim kaznenim sudom
Statut Međunarodnoga kaznenog suda (MKS) prvi je međunarodni ugovor koji izričito prepoznaje širok spektar seksualnog nasilja kao najteže oblike međunarodnih kaznenih djela. Statut je također jedan od dvaju međunarodnih ugovora koji u svojim odredbama zahtijevaju zastupljenost obaju spolova u tijelima Suda koja predviđaju. Konačno, MKS je prvi međunarodni kazneni sud koji predviđa sudjelovanje žrtava u postupku i njihovu kompenzaciju. Ove karakteristike čine Sud vrlo naprednom institucijom.
Postoje tri vrste rodno specifičnih odredbi u Statutu i regulacijama Suda (Elementi kaznenih djela te Pravila postupka i dokazivanja): materijalno-pravne odredbe o kaznenim djelima seksualnog nasilja; postupovne odredbe o istraživanju i gonjenju seksualnog nasilja te o zaštiti svjedoka i žrtava takvog nasilja i o njihovu sudjelovanju u postupku; te strukturalne odredbe o sudjelovanju žena i stručnjakinja/stručnjaka s područja nasilja nad ženama u radu različitih sudskih tijela.
A. Rodno osjetljive materijalno-pravne odredbe
Prva kategorija rodno osjetljivih odredbi nalazi se u drugom dijelu Rimskog statuta, koji definira kaznena djela za koja je Sud nadležan. Kaznena djela seksualnog nasilja enumerirana su u posebnom stavku članka koji definira zločine protiv čovječnosti te u posebnim stavcima članka koji definira ratne zločine (kaznena djela seksualnog nasilja posebno su enumerirana i kao ratni zločini počinjeni u međunarodnom oružanom sukobu, i kao ratni zločini počinjeni u građanskom ratnom sukobu). Predviđena djela seksualnog nasilja su silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća, prisilna sterilizacija i drugi oblici seksualnog nasilja slične težine. Statut prvi put u povijesti međunarodnog prava enumerira ovako širok spektar seksualnog nasilja kao zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Seksualno ropstvo i prisilna trudnoća do Rimskog statuta uopće nisu bili eksplicitno kriminalizirani.
Osim ovih odredbi, definicije proganjanja (čl. 7.1.h Statuta MKS-a) i porobljavanja (čl. 7.2.c Statuta MKS-a), a u oba je slučaja riječ o zločinima protiv čovječnosti, također su rodno osjetljive. Definicija proganjanja prvi put u povijesti kriminalizira progone na osnovi roda, čime je napokon priznata prevalencija i ozbiljnost toga kaznenog djela. Definicija porobljavanja eksplicitno uključuje trgovinu ženama i djecom kao moguće konstitutivne elemente ovoga kaznenog djela. Statut sadržava još jednu bitnu rodno osjetljivu odredbu opće primjene u članku 21.3. koja zabranjuje diskriminaciju na osnovi roda pri primjeni i interpretaciji pravnih izvora koji se primjenjuju pred Sudom. Rod se odnosi na "dva spola, muški i ženski, u kontekstu društva" (članak 7., stavak 3. Statuta).
B. Rodno osjetljive postupovne odredbe
Druga kategorija rodno osjetljivih odredbi nalazi se u petom i šestom dijelu Statuta, koji se odnose na faze postupka, i odgovarajućim odredbama drugog, trećeg i četvrtog poglavlja Pravila o postupku i dokazivanju, a tiču se dokaza u slučaju seksualnog nasilja, zaštite svjedoka i žrtava, njihova sudjelovanja u postupku te njihove reparacije. Statut i Pravila predviđaju razrađen i sveobuhvatan sustav zaštite i sustav sudjelovanja žrtava u postupku, što je još jedna od pozitivnih karakteristika Suda.
Mnoge odredbe Statuta propisuju da tijela suda u ispunjavanju svojih dužnosti moraju voditi računa o interesima žrtava, uzimajući u obzir njihove osobne karakteristike te prirodu zločina. Članci 68. i 75. najvažnije su odredbe što se tiče svjedoka i žrtava. Članak 68. propisuje zaštitu žrtava i njihovo sudjelovanje u postupku, a članak 75. regulira postupak u vezi s reparacijom žrtava.
Kad je riječ o zaštiti, članak 68. u prvom stavku najprije propisuje da se zaštita odnosi na sigurnost, fizičko i mentalno blagostanje, dignitet i privatnost svjedoka i žrtava, a nakon toga, u drugom stavku, kao primjer navodi mogućnost provođenja dijela postupka in camera, te prezentaciju dokaza uz pomoć posebnih sredstava. Što se tiče sudjelovanja žrtava u postupku, članak 68., stavak 3. propisuje opće pravilo kojim određuje da će žrtvama biti dano pravo da iznesu svoje stavove kad god su njihovi interesi u pitanju.
Ova su pravila detaljno regulirana u trećem dijelu četvrtog poglavlja Pravila o postupku i dokazivanju. Mjere zaštite kategorizirane su u dvije skupine u odnosu na koje su propisani različiti postupci: mjere zaštite, predviđene u pravilu 87. (mjere usmjerene na zaštitu osobnih podataka svjedoka i žrtava od javnosti i medija) i posebne mjere, predviđene u pravilu 88. (mjere usmjerene na umanjenje traume svjedočenja osobito ugroženih skupina svjedoka i žrtava, kao što su žrtve seksualnog nasilja). Glede sudjelovanja žrtava, pravila 89. – 93. propisuju postupak u vezi s prijavom za sudjelovanje u postupku, načinu sudjelovanja i pravnom zastupanju žrtve, notifikaciji žrtava itd.
Što se tiče reparacije, članak 75. propisuje da Sud može narediti reparaciju, koja može uključivati restituciju, rehabilitaciju i kompenzaciju, u korist žrtve direktno protiv osuđene osobe ili kroz Zakladu za žrtve (Trust Fund), te daje temeljne smjernice u vezi s postupkom. Odredba je razrađena u pravilima 94. – 99. i odnosi se na postupak u vezi s reparacijom, notifikaciju o postupku, procjeni reparacije, Zakladi i kooperaciji država u slučaju primjena mjera zaštite (zamrzavanje imovine).
U vezi sa svjedocima i žrtvama, važno je napomenuti da je Sud osnovao Jedinicu za svjedoke i žrtve te Jedinicu za sudjelovanje žrtvi u postupku i njihovu reparaciju. Jedinica za svjedoke i žrtve zadužena je za pružanje pomoći i zaštite svjedocima, a Jedinica za sudjelovanje i reparaciju zadužena je za pitanja sudjelovanja žrtava u postupku i njihovu reparaciju.
Odredbe o sudjelovanju žrtava u postupku te o njihovoj reparaciji iznimno su važne i progresivne. One su povijesni korak naprijed u međunarodnom kaznenom pravu – pomak od potpuno retributivnoga koncepta pravde koji manje-više isključuje žrtve, otuđujući ih još više od društva, prema restorativnim konceptima koji su usmjereni na žrtvu i njeno ozdravljenje.
C. Sudjelovanje žena i stručnjakinja/stručnjaka u području seksualnog nasilja u tijelima Suda
Posljednja kategorija rodno osjetljivih odredbi su strukturalne odredbe koje zahtijevaju zastupljenost žena i stručnjakinja/stručnjaka u području seksualnog nasilja u tijelima Suda. Članak 36., koji se odnosi na kvalifikacije, nominacije i izbor sudaca, u stavku 8. a) zahtijeva da države članice pri izboru osoba za suce MKS-a, osim potrebe za zastupljenošću glavnih pravnih sustava i geografskom reprezentacijom, uzmu u obzir potrebu za "poštenom reprezentacijom oba spola (fair representation)". Članak 36. u stavku b) zahtijeva da države članice također uzmu u obzir potrebu za sutkinjama i sucima koji imaju iskustva u posebnim pravnim područjima, uključujući područje nasilja nad ženama i djecom. Te se odredbe, mutatis mutandis, primjenjuju i pri izboru osoblja u tužiteljstvu i tajništvu.
Uza sve to, Statut u članku 42., stavak 9. predviđa da se pri tužiteljstvu imenuju posebni savjetnici s određenih područja, među ostalim i s područja seksualnog i rodno specifičnog nasilja. Konačno, Statut u članku 43., stavak 6. predviđa zapošljavanje stručnjakinja i stručnjaka s područja nasilja nad ženama u Jedinici za žrtve i svjedoke.
Osim Afričkog protokola o osnivanju Afričkog suda za ljudska prava i prava naroda, Statut je jedini međunarodni ugovor koji zahtijeva zastupljenost žena u tijelima Suda, i jedini koji zahtijeva zastupljenost stručnjakinja i stručnjaka s područja nasilja nad ženama, i kao takav je značajan korak naprijed. S druge strane, s obzirom na to da Pekinški program akcije zahtijeva "ravnopravnu zastupljenost (gender balance)" žena u međunarodnim institucijama, uključujući međunarodne sudove, termin "poštena zastupljenost (fair representation) spolova", koji Statut koristi (a koji se, osim toga, razlikuje od termina "ravnopravna zastupljenost – equitable representation" što se odnosi na zemljopisnu zastupljenost i zastupljenost glavnih pravnih sustava) nije tako progresivan kao što je mogao biti. Ipak, izbor sedam žena kao sutkinja od ukupno 18 sudaca značajan je napredak.
V. Zaključak: Jesu li žene napokon unutar granica međunarodnoga kaznenog prava, i je li ulazak unutar granica uspjeh?
Žene i njihova traumatska iskustva do osnivanja ad hoc sudova u međunarodnom kaznenom pravu bili su gotovo nevidljivi. Osnivanjem dvaju ad hoc sudova, a posebice osnivanjem MKS-a, granice međunarodnog prava polako se otvaraju za žene, no u mjeri koja ne ugrožava previše postojeće žensko-muške odnose.
Žene su u međunarodnom kaznenom pravu prepoznate prije svega kao žrtve, koje do uspostave MKS-a nisu imale ni prava na sudjelovanje u postupku u vlastito ime. Potencijal žena kao nositeljica promjene i kao sudionica u stvaranju i mijenjanju sustava međunarodnog prava samo je u maloj mjeri prepoznat, i to samo u odredbama MKS-a koje zahtijevaju zastupljenost žena u tijelima Suda. Čak i kao žrtve žene su prepoznate na limitiran način; Statut i praksa sudova prepoznaju samo određena viktimizirajuća iskustva žena – najteže oblike sustavnoga seksualnog nasilja tijekom rata, a zaštita žena prije svega je usmjerena na njihove seksualne i reproduktivne funkcije. Oportuno seksualno nasilje tijekom rata, kao ni svakodnevno, mirnodopskog nasilje i subordinacija nad ženama, nisu obuhvaćeni statutima sudova, što pokazuje da subordinacija nad ženama i dalje ostaje prihvaćena ili bar tolerirana.
Navedeno pokazuje da se otvaranjem granica ženama međunarodno kazneno pravo nije i transformiralo u sustav koji ravnopravno priznaje iskustva, vrijednosti i doprinose obaju spolova. Diskurs međunarodnoga kaznenog prava ostao je utemeljen na prihvaćenosti nasilja, ratova i subordinacije nad ženama. Na neki način to ne čudi, s obzirom na to da pravo u velikoj mjeri odražava društvene norme i vrijednosti. Kao što primjećuje Chesterman (1997: 340), bez rekonceptualizacije muškosti i ženskosti u ratu, i načina na koji te konstrukcije podržavaju i legitimiraju normalne obiteljske odnose, nastojanja da se diskurs međunarodnoga kaznenog prava otvori i za ženska ratna iskustva ostat će minorna i simbolična.
Iako pravo nema svemoguću ulogu u takvoj rekonceptualizaciji i u međusobnoj je ovisnosti s događanjima na drugim razinama društvenog života, pravo je bitan instrument promjene koji može utjecati na stvaranje novih društvenih normi i obrazaca. Tako su i praksa međunarodnih ad hoc sudova i pravni instrumenti MKS-a, unatoč navedenim kritikama i ograničenjima (i potrebi istodobnog djelovanja u smjeru ravnopravnosti spolova na svim društvenim razinama), prijeko potreban korak naprijed na putu prema takvoj rekonceptualizaciji.
Literatura:
Knjige i članci:
Askin, Kelly Dawn (1997): War Crimes against Women: Prosecution in International War Crimes Tribunal, The Hague: Martinus Njihoff Publishers
Brownmiller, Susan (1975): Against Our Will: Men, Women and Rape, London: Secker and Warburg.
Chesterman, Simone (1997): "Never Again…An Again: Law, Order and Gender of War Crimes in Bosnia and Above", Yale Journal of International Law 22: 299, New Haven
Chinkin, Christine (1994): "Rape and Sexual Abuse of Women in International Law",. European Journal of International Law 5(3): 326-342, Oxford
Copelon, Ronda (2000): "International Conference: Gender crimes as War Crimes: Integrating Crimes against Women into International Criminal Law", McGill Law Journal 46: 217, Montreal
Human Rights Watch, Shattered Lives, Sexual Violence during the Rwandan Genocide and its Aftermath. 1996, available at www.hrw.org/reports/1996/Rwanda.htm
Mron, Teodor (1993): "Rape as a Crime under International Humanitarian Law", American Journal of International Law 87:424
Sandoz, Iyves; Swinarski, Christope; Zimmermann, Bruno (ur.) (1987): Commentary on the Additional Protocols of 8 June 1977 to the Geneva Conventions of 12 August 1949,Geneva: M. Nijhoff Publishers
Pravni dokumenti
Elementi kaznenih djela Međunarodnoga kaznenog suda, 2000. (PCNICC/2000/1/Add.2). http://www.icc-cpi.int/basicdocs/elements.html
Dopunski protokol (I.) Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. koji se odnosi na zaštitu žrtava međunarodnoga oružanog sukoba. Ženeva, 1977. (1125 UNTS 3)
Dopunski protokol (II.) Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. koji se odnosi na zaštitu žrtava građanskoga oružanog sukoba. Ženeva, 1977. (1125 UNTS 60)
Konvencija (IV.) o zakonima i običajima rata na zemlji, Hag, 1907.
Konvencija (I.) o ublaživanju stanja ranjenih i bolesnih na ratištu, uključujući Dodatak I. Ženeva, 1949. (75 UNTS 31)
Konvencija (II.) o ublaživanju stanja ranjenih, bolesnih članova ratnih postrojbi na moru te onih pripadnika koji su pretrpjeli brodolom. Ženeva, 1949. (75 UNTS 85)
Konvencija (III.) o postupanju s ratnim zarobljenicima, uključujući Dodatke I. – V. Ženeva, 1949. (75 UNTS 135)
Konvencija (IV.) o zaštiti civila za vrijeme rata, uključujući Dodatke I. –III. Ženeva, 1949. (75 UNTS 287)
Povelja Međunarodnoga vojnog suda, pridodana Dogovoru o gonjenju i kažnjavanju ratnih zločinaca Europske osovine, London, 1945. (8 UNTS 279)
Povelja Međunarodnoga vojnog suda za Daleki istok, Tokyo, 1946. (TIAS No. 1589)
Pravila postupka i dokazivanja Međunarodnoga kaznenog suda, 2000. (PCNICC/2000/1/Add.1). http://www.icc-cpi.int/basicdocs/rules.html
Pravila postupka i dokazivanja Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (donesena 1994., više puta mijenjana i dopunjavana). http://www.un.org/icty/legaldoc/index.htm
Pravila postupka i dokazivanja Međunarodnoga kaznenog suda za Ruandu (donesena 1995., više puta mijenjana i dopunjavana). http://www.ictr.org/default.htm
Statut Međunarodnoga kaznenog suda, 1998. (UN Doc. A/CONF.183/9). http://www.icc-cpi.int/basicdocs/romestatute.html
Statut Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (originalno donesen u Rezoluciji Vijeća sigurnosti 827 (1993), UN Doc. S/RES/827, više puta mijenjan i dopunjavan). Pročišćen tekst nalazi se na: http://www.un.org/icty/legaldoc/index.htm
Statut Međunarodnoag kaznenog suda za Ruandu (originalno donesen u Rezoluciji Vijeća sigurnosti 955 (1994), UN Doc. S/RES/955, više puta mijenjan i dopunjavan). Pročišćen tekst nalazi se na http://www.ictr.org/ENGLISH/basicdocs/statute.html.
Zakon Savezničkoga nadzornog vijeća br. 10. Kažnjavanje osoba krivih za ratne zločine, zločine protiv mira i čovječnosti, 20. prosinca 1945. Službeni list Nadzornog vijeća za Njemačku br. 3, 31. siječnja 1946.
Slučajevi:
Tužitelj protiv Akayesua, ICTR-96-4-T, Presuda raspravnog vijeća, 2. rujna 1998.
Tužitelj protiv Blaškića, IT-95-14-T, Odluka na tužiteljev zahtjev od 17. rujna 1996. o mjerama zaštite žrtava i svjedoka, 5. studenoga 1996.
Tužitelj protiv Delalića i ostalih, IT-96-21-T, Odluka o zahtjevu tužitelja o mjerama zaštite svjedoka pod pseudonimom "B" do "M", 28. travnja 1997.
Tužitelj protiv Furundžije, IT-95-17, Presuda raspravnog vijeća, 10. prosinca 1998.
Tužitelj protiv Karadžića i Mladića, IT-95-5-R61 i IT-95-18-R61, Revizija optužnice prema pravilu 61., 11. srpnja 1996.
Tužitelj protiv Kayisheme and Ruzindane, ICTR-95-I, Presuda Raspravnog vijeća, 21. svibnja 1999.
Tužitelj protiv Krstića, IT-98-33, Presuda Raspravnog vijeća, 2. kolovoza 2001.
Tužitelj protiv Kvočke i ostalih, IT-98-3-/I, Presuda Raspravnog vijeća, 2. studenoga 2001.
Tužitelj protiv Kunarca, Kovača i Vukovića, Presuda Žalbenog vijeća, 12. lipnja 2002.
Tužitelj protiv Mucića i ostalih, IT-96-21, Presuda Raspravnog vijeća, 16. studenoga 1998.
Tužitelj protiv Tadića, IT-94-1-T, Odluka o zahtjevu tužitelja za mjere zaštite žrtava i svjedoka, 10. kolovoza 1995.
Tužitelj protiv Semanze, ICTR-97-20, Presuda Raspravog vijeća, 15. svibnja 2003.
