Večernji list, nedjelja, 14. lipnja 1998.
RODOLJUBNA ZANOVIJETALA
ONE
Milan Ivkošić
Kultura javne komunikacije u Hrvatskoj ni izdaleka nije prihvatila i u moralnu naviku pretvorila neke standarde koji bi vrijedili za sve, i po kojima bi svi bili izuzeti i iz povlastica i iz diskriminacije. A kad je riječ i o povlasticama io diskriminacijama navodno smo tobože najosjetljiviji na etničke, rasne i religiozne isključivosti i marginalizacije, superiornosti i inferiornosti, dominacije i podložnosti. Kžem: navodno i tobože – zato što naši vajni oporbenjaci, novinari, intelektualci i ini javnici uglavnom liberale, socijaldemokratske i internacionalističke orijentacije s lakoćom s kojom se ubijaju muhe već godinama stigmatiziraju Hercegovce točno na isti način koji im je odložan kad se to čini s drugim etničkim, rasnim, regionalnim skupinama. Tako ispada da mnogi Hercegovci i ne bi bili loši momci da nisu Hercegovci, ili bi bili loši momci samo po činjenici što to uistinu jesu a ne po tome što su Hercegovci.
Kad se to čini uporno, trajno i s lakoćom koja se u javnosti nameće kao apsolutno dopustiv čin i način, onda rasizam postaje navikom, on je tom navikom iskupljen pa je, prema tome, i nekažnjiv. Apsurd je pak potpun kada je netko iz demoniziranog podneblja istoznačnica za plemenitost, poštenje, uzornu pismenost i neponovljiv stil, dakle, kad je netko neupitan i besprijekoran, a podrijetlo mu se uporno prešućuje, kao što je, na primjer, veliki književnik i novinar, pokojni Veselko Tendžera, Hercegovac. Ili kao što je možda najčestitiji i najumjetničkiji književnik što smo ga ikad imali, Hercegovac Antun Branko Šimić.
Je li u javnosti toliko spominjani tajkun Miroslav Kutle uopće Hercegovac? Otišavši još kao dijete iz Hercegovine, on bi na isti način mogao reći da je Zagrepčanin kao što za sebe ističe jedan Silvije Degen koji također nije rođen u Zagrebu, a danas je najgrlatiji zagovornik „ugroženoga“ zagrepčanstva, zagovornik koji kao kandidat na izborima u Zagrebu dobiva zanemariv broj glasova.
I tako, dok nekima, kad vam to odgovara, možete podrijetlo prešućivati, a nekima, opet kad vam to odgovara, možete podrijetlo ozloglašavati, neki su nedodirljivi. Dodirnete li njihovo podrijetlo, bit ćete proglašeni šovinistima, premda bi, kako se to danas voli reći, transparentnost njihovog podrijetla mogla otkriti motive njihova javnog djelovanja sasvim drugačije od onih koje oni u tom djelovanju ističu.
Protekloga tjedna sudjelovao sam u televizijskom Press-klubu, u kojem je jedna od sudionica te emisije, Rada Borić, izrekla nekoliko strašnih optužbi na stanje u hrvatskom društvu, pa je tako, među ostalim, istaknula kako se nasilje s ratišta sada prenijelo u obitelj, u nasilje prema ženama. Kako to potpuno izvrće sliku Domovinskog rata, njegov moral i razlog, kako ga to poriče kao obrambeni odgovor na fašističku srpsku agresiju, reagirali su i voditelj Nenad Ivanković i još neki sudionici emisije. Što bi se moglo pomisliti kad bi gospođa Rada Borić, programska koordinatorica Centra za žene žrtve rata i jedna od voditeljica Centra za ženske studije – koja je zapravo u emisiji neskriveno branila poziciju velikosrpskog fašističkog agresora – po roditeljima bila podrijetlom iz same Srbije, iz JNA-oficirskih obitelji? Što bi se moglo reći kad se zna da više od osamdeset posto aktivistica ženskih i sličnih marginalnih udruga čine Srpkinje, a ostalo su manje –više Hrvatice iz jugoudbaških, jugomilicijskih i jugooficirskih političo-obiteljskih miljea?
Premda su apsolutna manjina, one bi htjele većinski utjecaj. Premda se zauzimaju i za žene žrtve rata, zauzimaju se uglavnom za ne-Hrvatice. One pak koje su najgrlatije u obrani ženskih prava u obitelji, u svojim su osobnim svjetonazorima sušta suprotnost poželjnoj hrvatskoj obitelji (mnoge u braku bez djece, ili stare, a neudane, itd.). Premda se bore za nezavisno odlučivanje žena o svom tijelu u relaciji prema muškarcu, rađanju začete djece i rađanju uopće, neka te relacije i nemaju jer su lezbijke (protiv kojih nemam ništa dok svoje lezbijstvo ne pretvaraju u militantnu ideologiju). Premda su se okomile na zakone prirode, htjele su nametati zakone u Saboru. I premda svojim brojem i utjecajem bez potpore iz inozemstva (promidžba, novac, nagrade međunarodnih organizacija...) ne znače ništa, s tom potporom nešto znače. I premda su deklarativno ženske udruge, one su u prvom redu jugopolitičke udruge, koje svojim degenerativnim djelovanjem i prema ženi, i prema obitelji, i prema Hrvatskoj, izražavaju zapravo degenerativni stupanj na kojem je bila propala im država, velikosrpska Jugoslavija, za kojom žale.
Riječju, anti-žene koje se bore za žene!
