Pregled je potkrijepljen novinskim člancima koji su popratili navedena zbivanja, a koja su počela televizijskom emisijom „Press klub“ emitiranoj na HTV-a, u kojoj su uz Ivkošića gostovale i istaknute feministkinje Rada Borić i Vesna Kesić. Kasnije je uslijedila Ivkošićeva reakcija na njihov nastup, koju je objavio u svojoj redovitoj kolumni u Večernjem listu, te javna polemika u više javnih glasila. Također smo dale prikaz događaja koji su usljedili kao odgovor na medijske napade Milana Ivkošića i koji su realizirani kroz tužbu koju je podiglo 14 hrvatskih feministkinja na Općinskom sudu u Zagrebu.

 

U ljeto 1998. godine nakon što su sudjelovale u raspravi na temu statusa žena u Hrvatskoj u televizijskom talk-showu Press-klub, koji je emitiran 9. lipnja, dvije feministkinje i članice ženskih grupa, bile su napadnute u medijima. Rada Borić, tada programska koordinatorica Centra za žene žrtve rata i predavačica u zagrebačkom Centru za ženske studije i Vesna Kesić, jedna od osnivačica Centra za žene žrtve rata, te grupe za ženska ljudska prava Budi aktivna, budi emncipirana (B.a.B.e.),  kao i sve aktivistice iz ženskih organizacija u Hrvatskoj – bile su predmet uvredljivih primjedbi u kolumni novinara i jednog od panelista u tom talk-showu, Milana Ivkošića. U Večernjem listu, dnevnim novinama koje su tada bile u vlasništvu države, Ivkošić je u svojoj kolumni pod naslovom One optužio Radu Borić i druge žene aktivistkinje kao izdajice koje surađuju sa «srpskim fašističkim agresorom». Također je ustvrdio da su feminističke aktivistice «anti-žene» jer nisu udane, jer su lezbijke i jer surađuju s ne-Hrvatima. Ivkošić je slične rasističke i seksističke primjedbe iznio i protiv ženskih organizacija u cjelini za vrijeme televizijske panel diskusije. Javne reakcije na samu emisiju bile su različite, pa je tako u Feral Tribuneu izišao članak Nabrekli rodoljub, autora Vladimira Primorca, a u Vjesniku u rubrici Reagiranja, tekst Nakaradni stavovi hrvatskih feministica Vesne Kesić i Rade Borić, autora Josipa Ivića.

 

Ovi napadi, te seksističke i rasističke izjave koje je Ivkošić iznio u talk-showu, potaknuli su žene koje predstavljaju različite ženske grupe u Hrvatskoj na zajedničko djelovanje. One su zaključile da su sve tvrdnje koje je Ivkošić iznio u svojoj kolumni protiv Rade Borić, bile uvredljive i neistinite, te kao takve predmet kaznenog postupka. U svrhu spriječavanja daljnje diskriminacije protiv feminističkih aktivistica, Rada Borić, zajedno s 14 drugih članica ženskih organizacija, odlučila je podnijeti kaznenu prijavu protiv Milana Ivkošića za kazneno djelo klevete i verbalne uvrede. Rada Borić je podnjela privatnu kaznenu tužbu za klevetu, a 14 ostalih aktivistkinja podnijele su tužbe za verbalnu uvredu, Općinskom sudu u Zagrebu, u lipnju i srpnju  1998. protiv Milana Ivkošića. O održanim ročištima su pisali različiti mediji (Novi list, Večernji list, ....)

 

Na članak je reagiralo i Hrvatsko novinarsko društvo i poslalo zapisnik s 14. sjednice Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva, a odluka je objavljena u Večernjem listu od 15. srpnja 1998. Kako nisu bile izrečene nikakve sankcije od strane Vijeća časti, iako je zaključeno da je Ivkošić u svom članku zagovarao „govor mržnje, iskazivanje i zagovaranje nesnošljivosti u hrvatskom društvu“ aktivistkinje su se 10. veljače ponovno obratile Hrvatskom novinarskom društvu. Ovaj put su izričito zahtijevale da novinarsko Vijeće iskoristi mehanizme sankcioniranja koje posjeduje i tako se javno izjasni o svom stavu.

 

Podršku feministkinjama u ovom procesu dale su mnoge pojedinke i pojedinci, te organizacije. Napadnute aktivistkinje ženskih organizacija obratile su se i tadašnjoj predsjednici Vladinog Povjerenstva za ravnopravnost spolova Ljerki Mintas Hodak, ali je to pismo vraćeno s naznakom da se ne nalazi na toj adresi. Naknadno je gospođa Mintas Hodak ipak poslala svoj odgovor, iz kojeg se vidi kako su na ovaj incident (ne)reagirale državne institucije. Međutim na daljnje pritiske od strane nevladinih organizacija iz Hrvatske i inozemstva povjerenstvo je reagiralo na način koji napadnute aktivistice nisu očekivale, a o čemu svjedoči odgovor navedenom Povjerenstvu.

Osim toga poslan je dopis i uredniku Večernjeg lista kao reakcija na kolumnu, ali i ukupni medijski istup Milana Ivkošića.

 

Podrška drugih organizacija došla je u obliku moralne podrške i osude napada, ali i u obliku financijske popore u svrhu pokrivanja sudskih troškova. Tako su svoju moralnu i materijalnu potporu napadnutim aktivistkinjama iskazale organizacije: European Women´s Foundation iz Luxemburga, Advocates for Human Rights iz SAD-a, Urgent Action Fund for Women, EYFA (European Youth For(est) Action), CFFC (Catholics for a Free Choise), Komitet za ljudska prava, Anna M. Grunfelder. Osim toga različite organizacije i institucije kao što su Women´s International League for Peace and Freedom, Women´s Studies Centre iz Glasgowa, Centre for Women's Global Leadership iz SAD-a, Leeds Metropolitan University, University of Glasgow, su pisale apele Vladinom povjerenstvu za jednakost, Hrvatskom novinarskom društvu – Vijeću časti, urednicima Vjesnika i Večernjeg lista. Tim apelima tražili su da nadležene institucije osude Ivkošićev nastup u televizijskoj emisiji, te stavove iznesene u svojoj kolumni.

 

Unatoč pomoći i svesrdom zalaganju domaćih i stanih pojedinaca i pojedinki, te organizacija zbog financijskih razloga neke od žena koje su tužile Ivkošića su odustale od tužbe.

 

Predmet je na Općinskom sudu otišao u apsolutnu zastaru kaznenog progona dana 14. lipnja 2002. godine, privatna tužba protiv Ivkošića je odbačena, a kazneni postupak je obustavljen.