Prisjećanje: osobne kronologije i kronologije rata
Cilj ove radionice bio je prikupljanje osobnih iskustava žena iz regije tokom ratova; onih sasvim osobnih i onih koja se odnose na specifične oblike ženskog organiziranja, te njihovo uspoređivanje sa “službenom poviješću”. Žene su najprije izlistale neke događaje koje svaka za svoju sredinu pamti kao presudne u periodu tranzicije, raspada, ratovanja i poraća u bivšoj Jugoslaviji. Potom su, slijedom uspostavljene kronologije, crtale vlastitu ”rijeku života” od 1990. do 2000. godine. Svaka sudionica radionice mogla je navesti tri njoj osobno važna događaje iz tog razdoblja. Rezultat radionice je slaganje mozaika osobnih sjećanja žena koja nisu zabilježena u javnoj memoriji, te stvaranje ”paralelnog” povijesnog dokumenta o ratu na ovim prostorima, iz perspektive ženskih iskustava.
I dok se kronologije ”službene povijesti” mogu uzeti kao reprezentativne, iako necjelovite, jer to nije bila niti svrha radionice, dotle osobna sjećanja, uz sasvim privatne činjenice, poput smrti majke, ili, rađanja djeteta, donose jednu čitavu paralelnu povijest koja uglavnom nije poznata javnosti. Kao “poznatu” povijest, žene navode vrlo poznate događaje koji ulaze u sve službene povijesti --- npr.: 1990. prvi višestranački izbori u republikama bivše Jugoslavije; 1991. uspostavljanje tzv. "Srpske Republike Krajine", Hrvatska i Slovenija proglašavaju neovisnost, rat u Sloveniji, početak rata u Hrvatskoj, Makedonija proglašava neovisnost, mirno povlačenje JNA iz Makedonije; 1992. Hrvatska i Bosna i Hercegovina međunarodno priznate, početak rata u Bosni i Hercegovini; 1993. Hrvatsko-muslimanski (bošnjački) sukob; 1994. Markale (granatirana tržnica u Sarajevu), rušenje mosta u Mostaru; 1995. “Bljesak” i “Oluja” u Hrvatskoj, Srebrenica, Daytonski sporazum; 1997. građanske i studentske demonstracije u Beogradu; 1999. etničko čišćenje na Kosovu i NATO bombardiranje Srbije. Kao ”nepoznatu povijest”, žene navode događaje poput prvih saznanja o ratnim silovanjima, prve susreti sa silovanim ženama, početke rada mirovnih grupa i kampanja, osnivanje ženskih grupa (CŽŽR-a u Zagrebu, SOS telefona u Beogradu), stvaranje lokalne mirovne e-mail konferencije kojom su komunicirali mirovnjaci iz regije, prvi susret i dijalog feministkinja iz Hrvatske i Jugoslavije, međunarodne susrete žena izvan granica bivše države tokom ratova, ilegalno prelaženje granica, komunikaciju uz pomoć inozemnih ženskih grupa, itd).
Evo nekoliko upečatljivih opisa osobnih iskustava iz tog razdoblja:
1992. Ja sam u izbjeglištvu, ne mogu dijete upisati u školu.
1993-94. desio mi se Centar, mjesto gdje sam osjećala da neće sve poginuti, da će se nešto izvući iz svega toga.
1994. život u Zagrebu postaje jako surov za djecu izbjeglice. Moje se dijete bojalo kako će govoriti hrvatski. Da bi ga upisali u školu dijete smo krstili.
Muž mi dolazi iz Sarajeva prvi put a dijete šaljemo u Ameriku. Bojimo se jer smo u miješanom braku.
1995. godine odlazimo u Kanadu. Tu živimo teško, teško nalazimo posao, ne poznajemo jezik i živimo asocijalno...
Meni je jako važno da to podijelim s vama. Ja ne plačem deset godina, ako sad zaplačem, važno mi je. '90-tih godina su bili mitinzi, protesti i ljudi koji su objašnjavali zašto ne možemo biti skupa. Pamtim crne, zelene i bijele beretke, maske i barikade. Većinski živalj bi uspostavio svoju barikadu, čuvali smo se jedni od drugih. Aprili su mi veoma važni. 4. aprila moja kćer je otišla kupiti cipele, cijeli se dan nije mogla vratiti; počeo je rat. Prve rijeke autobusa, ljudi odlaze iz Sarajeva. Policijski transporteri, mrak, bez vode i hrane, redovi za vodu i hranu i trčimo, samo trčimo. Nije bilo ni loše ni lijepo. Ne bih saznala koliko sam izdržljiva da toga nije bilo. 28. novembra 1992. otišla sam u Vitez. April '93.- pokolj na ulicama. Pobila se HVO i armija BiH. Sedam silovanih žena i djevojaka. Lipanj '93. – feminizam, rat, život, konflikti, učlanjenje u MEDIKU...
Sudionice su se na kraju svake radionice ponovo okupljale u veće grupe i zajednički komentirale i evaluirale metode rada i dobivene rezultate. Kao glavni problem radionice ”Osobne kronologije i kronologije rata” pokazalo se pitanje na koji način održati ravnotežu između osobnih, ženskih i političkih događaja, a da osobne pripovijesti koje se iznose ipak budu relevantne i iluminativne za jedno razdoblje. Pritom je uočena «visoka emotivna rizičnost» ove radionice koja je, s obzirom da je uključivala osobne traume i ispovijesti, od sudionica zahtijevala i snagu da preuzmu odgovornost za ispričanu priču o osobnoj traumi.
Rad je otežavao i strah od retraumatizacije, jer su sudionice teško uspijevale ostajati samo na kognitivnoj razini sjećanja. Drugi, ne manje važan problem bio je i strah sudionica da se iz vlastite povrijeđenosti ne povrijedi netko drugi.
Specifičnost metode bila je u tome što je, osim što je bila politička, bila ujedno i terapijska. Facilitatorica jedne od grupe Duška Andrić-Ružičić, iz Medike, na kraju je zaključila: ”Činjenica je da nas rat još uvijek pogađa i još će dugo. Još uvijek postoji potreba za Centrom, Medicom i drugim sličnim savjetovalištima.
Smatra se da je ovo skup jakih žena koje su sudjelovale ali koje imaju pravo i na bol... Ja bih ovu vježbu shvatila na način prikupljanja istorije i podataka... da se vidi, da se zna...”