Treći dan: Prezentacije i paneli
(Zagreb, Stara gradska vijećnica, Ulica sv. Ćirila i Metoda 5/I, 11.svibnja/maja 2003. )
Maja Profaca
Za razliku od prva dva dana konferencije Žene obnavljaju sjećanja koji su se odvijali u radioničarskoj formi i bili namijenjeni članicama ženskih grupa iz regije, treći je dan bio otvoren za širu javnost, a sudjelovale su i žene iz drugih zemalja. U uvodnoj riječi, Slavice Kušić, koordinatorica CŽŽR-a, informirala je publiku o poslijeratnim aktivnostima Centra od kojih su trenutačno aktualni: Projekt ekonomskog osnaživanja zapošljavanja i samozapošljavanje žena pokrenut 2000, a od 2003. godine i otvaranje centara u Sisku, Karlovcu i Osijeku sa programima, osnivanje SOS telefona za žene žrtve trgovine ljudima, Kuća “Rosa” kao sklonište za te žene, edukacijski projekti i izdavaštvo.
O konceptu Konferencije govorila je Vesna Kesić: Rodna dimenzija memorije – rodna dimenzija konflikta i pomirenja, čije je izlaganje o važnosti promišljanja rodne dimenzije memorije u odnosu na rodnu dimenziju sukoba na prostorima bivše SFRJ zadiralo u ranu povijest Centra, 1992. godinu kad je u Bosni i Hercegovini bjesnio krvavi rat a u Hrvatskoj uspostavljeno krhko primirje i kada je i zaživjela ideja o takvoj organizaciji koja bi pomagala i podržavala žene žrtve ratnog nasilja neovisno o njihovu etničkom identitetu i razlikama. Osim različitih oblika humanitarne pomoći i aktivizma po izbjegličkim kampovima, cilj Centra bio je i mijenjati društveni status žena uopće. Osim mirovnih nastojanja i susreta sa grupama sličnih nazora i nastojanja iz tada zaraćene regije, Vesna Kesić najvećim uspjehom Centra i ženskih organizacija drži nametanje diskursa ženskih ljudskih prava umjesto dotadašnjih patrijarhalnih stereotipa i retorike kakve je rat ojačao. Premda su aktivistice Centra i njemu srodnih regionalnih organizacija kontinuirano vodile antiratne kampanje te sudjelovale u mirovnim inicijativama, sad su se suočile s problemom kolektivnog zaborava, kako utjecaja i doprinosa žena i ženskih grupa mirovnim procesima, tako i kolektivnog zaborava stradanja žena tijekom rata.
Konferencija “Žene obnavljaju sjećanja”, predstavljala je stoga dio otpora tom zaboravu odnosno pokušaj povratka ženske memorije u službenu memoriju sa ciljem sprečavanja vraćanja starih, autoritarnih i patrijarhalnih odnosa moći to jest simboličkog poretka u kome bi žene iznova bile marginalizirane odnosno potisnute.
Treći dan konferencije bio je i prigoda za predstavljanje drugog, dvojezičnog izdanja zbornika “Žene obnavljaju sjećanja” (urednice: Vesna Kesić, Vesna Janković i Biljana Bijelić), uspješne kompilacije dokumenata i tekstova vezanih uz djelovanje Centra kao još jedan od pokušaja interveniranja u kolektivnu memoriju i zvaničnu povijest.
Naposljetku, sažimajući rad prva dva dana konferencije, Aida Bagić istakla je misao vodilju cijelog ovog projekta: potrebu rada na vlastitim sjećanjima da bi žene spoznale važnost svojih iskustava i sjećanja za one koji dolaze. Stoga je važno spomenuti barem neke od grupa i organizacija koje su sudjelovale na ovoj konferenciji: Centar za žene žrtve rata, Autonomna ženska kuća Zagreb, B.a.b.e, Žene u crnom, «Homo» Pula, Centar za edukaciju i savjetovanje žena (CESI) iz Zagreba, Lezbijska grupa Kontra, «Delfin» iz Pakraca, Kuća Seka sa Brača, Medika - Zenica, Žene ženama, Sarajevo, Ženska grupa Split, Centar za građanske inicijative iz Poreča, Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja, Beograd, Asocijacija za žensku inicijativu (AŽIN), Srbija i Crna Gora, Centar za devojke, Beograd, Centar za mirovne studije, Zagreb, Centar za ženske studije, Zagreb, Feministička 94, Beograd, Motrat Qiriazi, Priština, Urban in, Novi Pazar, NEO AFŽ, Zagreb, Ženska svetovalnica, Ljubljana, Ženska soba, Zagreb, Ženski centar, Ljubljana i druge. Izvan regije sudjelovale su predstavnice: Kvinna till Kvinna, Stockholm, Admira, Utrecht, Niigata Volunteer Centre, Japan, Porter Institute, Tel Aviv, STAR, Zagreb, (USA/Hrvatska), NDI, Zagreb, Caritas Erzdioezese, Beč, Casa delle donne, Merano.
Izlaganje Reane Senjković: Rodne slike rata
(Institut za etnologiju i folkloristiku)
Autoricama ovog izlaganja nije bilo lako postaviti konceptualne okvire potrebne da bi se rodne slike rata uopće sagledale i razumjele, jer svaka je sudbina na svoj način osebujna i izuzetna i teško ju je staviti u stroge okvire. Ipak, autorice su uspjele pokazati dihotomiju rodnih uloga službenih i “neslužbenih” diskursa. Tako se na općoj razini, čak i u teoriji, može čuti da upravo rat čini muškarce “pravim” muškarcima odnosno ženu ženom što je, prema autoricama, specifično za zapadnu kulturu koja, tradicionalno, ženu vezuje uz mir a muškarce uz rat, a u ratu im namjenjuje komplementarne uloge.
No, prema autoricama, ovu podjelu prije svega valja shvatiti kao stereotipe čija je funkcija stvaranje rodnih uloga a da sami ne svjedoče sasvim o realnosti. S druge strane, oni postaju oruđem stereotipizacije niza sfera na područja “muškog” (kao jakog, borbenog, istrajnog) odnosno “ženskog” (slabog, miroljubivog, požrtvovnog) koje, ukoliko se instrumentaliziraju mogu postati razlogom i poticajem za rat. Uostalom, ti su stereotipi korišteni u promidžbene svrhe i na ovim prostorima, prezentirajući skučeni dijapazon društveno poželjnih muških i ženskih uloga. Stoga je takvo iskrivljavanje i stereotipizacija stvarnosti bilo zapravo nasilje nad onim ženama ili muškarcima koji su odabrali drugačije uloge (npr. sjećanja vojnikinje iz domovinskog rata koja se, nesvjesno, počela identificirati sa “muškom” ulogom do nijekanja svog ženskog identiteta, odnosno neukusno se stereotipiziralo ono “žensko” kao nevažno, manje vrijedno, iracionalno kao u primjerima iz “Pakračkog dnevnika” Veljka Barbieria).
Izlaganje Orly Lubin: Žene u sukobima Palestinaca i Izraelaca – Creating New Memories
(University Tel Aviv & Jeruzalem )
Tema izlaganja gošće iz Izraela, pročelnice na Odsjeku za poetiku i komparativnu književnost i voditeljicu Ženskih studija sa Sveučilišta Tel Aviv, te predsjednicu Nacionalnog vijeća židovskih žena u Izraelu, Orly Lubin bilo je stvaranje novih sjećanja i rodna dimenzija novostvorene memorije kad su u pitanju židovske žene u Izraelu.
Počevši svoje izlaganje isticanjem potrebe za dokumentima poput zbornika “Žene obnavljaju sjećanja” kako bi se zadržalo ono dobro i izbjeglo ponavljanje starih retorika, Orly Lubin naglasila je temeljnu tezu svog izlaganja: potrebu raskrivanja represivnog kolektivnog pamćenja, onog nasilja koje potiskuje i zaklanja neke povijesne činjenice. Uz pomoć nekoliko primjera, Orly Lubin prikazala je kako se svjedočanstva žena formiraju sa potrebama zajednice: Budući da je svako svjedočanstvo strukturirano potrebama slušatelja, ono se na takav način formira i u patrijahalnoj kulturi kako bi poslužilo patrijahalnom kolektivu.
Za Orly Lubin važna je stoga nova retorika ženskih sjećanja upravo kao retorika različitih sjećanja odnosno različite retorike. Takva nove retorike razotkrivale bi patrijarhalnu simboliku i stereotipe koji nastaju potiskivanjem kao nasiljem nad kolektivnim pamćenjem. Naposlijetku, izraelske “Žene u crnom” imale su i danas imaju velike probleme u Izraelu kao i drugi mirovni aktivisti uopće, oni (ili one) koji su pokušali redefinirati neke općeprihvaćene koncepte.
Rasprava koja je uslijedila diskutirala je stoga probleme odnosa naracije i starih struktura no, prema Orly Lubin, i samo začinjanje ovog procesa i alternativnih diskursa jest značajno jer što više analiziramo strukturu sjećanja odnosno strukturu rata to više možemo mijenjati stvari. Drugo je pitanje da li se zapada u jednako opasne stereotipe kada se govori o “ženskoj” dekonstrukciji militarizma.
Panel “Ženska sjećanja na rat”
Panelistice: Tea Škokić, Duška Andrić-Ružičić, Mojca Urek, Lepa Mlađenović, Igbala Rogova
Moderatorica: Biljana Bijelić
Teorijski dio panela “Ženska sjećanja na rat” činila su izlaganja Tee Škokić i Mojce Urek.
Tea Škokić: Sjećanje kao mjesto samorazumijevanja, izlagala je na temu kolektivnih i individualnih identiteta odnosno o ulozi koju sjećanje ili znanje naše prošlosti ima u našem samodefiniranju čime utječe i na našu budućnost. Tako, za Teu Škokić, povijesni se kontekst ispostavlja kao dio diskursa identiteta no bitno je također biti svjestan uloge koju interakcija s drugima ima u formiranju naših sjećanja kao i činjenice da je sjećanje i samodefiniranje uvijek povezano i sa zajednicom odnosno društvenom grupom kojoj se pripada. Iz toga i proizlazi važnost sjećanja “ženske zajednice” kao ono što će ženama pomagati u rekonstruiranju sebe odnosno u samodefiniranju i zadržavanju kontinuiteta vlastita postojanja.
Važno je bilo i napomenuti da su kolektivni identiteti ovih prostora uglavnom bili negativne naravi jer ih je ratna situacija stereotipizirala na način ograničavanja osobne slobode, a osobna sloboda, pravo na drugačije mišljenje kao i alternativni pristupi problemu konflikta, sve su to napori desetogodišnjeg rada mirovnih aktivista i aktivistkinja koji se i na način ove konferencije pokušavaju sačuvati od zaborava.
Analizirajući važnost obnavljanja sjećanja, što je i bila intencija konferencije, panelistica Mojca Urek: Zašto pripovijedamo priče: Uporeba priča u psihosocijalnom radu, izlagala je o važnosti pripovijedanja odnosno osobne priče u savjetovanju. Priča, prema Mojci Urek važna je stoga jer njome čovjek prije svega daje smisao vlastitim iskustvima no njezin ne manje važan aspekt jest i to da se priča pripovijeda jer želi biti saslušana. No priče su i ograničene; kulturnim kontekstom, našim razumijevanjem, traumama. Vremenom, broj ispuštenih iskustava iz priče tako se uvećava. Ono što je u savjetodavnom radu stoga važno jest osvijestiti i ta iskustva, integrirati ih u priču što je osobito važno u kriznim situacijama. Drugim riječima, ono što, prema Mojci Urek pokušava savjetovanje jest premostiti diskontinuitet priče, zacijeliti njezine raskide i na taj način pomoći osobi da ozdravi.
Panelistica Lepa Mlađenović, sjećajući se vlastitog iskustva rata kao značajne događaje izdvojila je susrete “sa onom drugom”, važnost slušanja priča i s druge strane prije svega radi svijesti o različitim lokacijama koje nas, htjeli to mi ili ne, suodređuju. Iz tog razloga važno je bilo čuti drugu, ne da se njezina uvjerenja ponište već da se shvati na način na koji ona čuje i shvaća sebe. Za panelisticu Lepu Mlađenović to je bio istinski čin antifašizma u ratno vrijeme, jer je upravo slušanjem drugoga/druge bilo moguće osloboditi se vlastite “lokacije” što znači i razumjeti drugu makar se i ne slagali.
Panelistica Duška Andrić–Ružičić govorila je o radu “Medike” čiji je cilj prvenstveno bio pomaganje ženama silovanima u ratu. Ono što se postavilo kao prvi problem njihova javnog djelovanja bilo je upravo pričanje priče: na koji način i da li uopće pričati nečiju priču? Kako se uopće suočiti sa vlastitim ili tuđim iskustvom a da sjećanja ne budu iznova proživljene traume? Drugim riječima, ono što je panelistica Duška Andrić-Ružičić htjela naglasiti kao problem jest pitanje odakle bilo kome pravo tjerati žrtve nasilja da iznova proživljavaju traume radi, primjerice, kolektivnog sjećanja? Nažalost, zaključit će i sama panelistica, takvi su tragovi povijesti ipak potrebni kako bi se zapamtilo da su zločini počinjeni. Da se ne zaboravi.
Od osobnih sjećanja koja je poslijednja panelistica, Igbala Rogova izdvojila bila su prije svega sjećanja na strah, no isto tako i na žensku solidarnost, proteste, rad sa izbjeglicama odnosno mnogo ružnih ali i lijepih i pozitivnih sjećanja na duh otpora ratu i nasilju.
Naposlijetku, Orly Lubin je istakla važnost odgovornosti koju zajedništvo pa čak i zajedništvo u traumi često zamagljuje, što je potaklo zanimljivu raspravu i o pravu na zajedništvo ukoliko ono pomaže žrtvama nasilja. Drugo važno pitanje bilo je i pitanje teoretskog pristupa često bolnim, osobnim iskustvima odnosno potrebe svojevrsnog koautorstva teorije i subjekta priče o kojima teorija pokušava govoriti, ali često o njima vodi premalo računa.
Panel: Sjećanja na ženska organiziranja
Panelistice: Nadežda Radović, Slavica Stojanović, Vesna Barilar, Eva Zillen, Mojca Dobnikar: Memorija ženskog organiziranja
Moderatorica: Vesna Teršelić
Prema sjećanjima panelistice Nadežde Radović, rad feministkinja prije rata svodio se na dekonstruiranje nekih koncepata i stereotipa koji su se, kroz populacijske politike neposredno prije rata, iznova osnažili. Tada je trebalo reagirati na svaki šovinizam, na svaku mizoginu poruku izrečenu u javnosti. Ključni korak je ipak bio izlazak na ulice: “Žene u crnom” i demonstracije koje su zahtijevale kako odlučnost tako i prije svega – hrabrost.
Mnogo je žena bilo spremno riskirati. Postojala je prešutna solidarnost velikog broja obrazovanih žena koje su osvojile neka prava i nisu dopuštale da ih izgube. U očima nacionalista bile su izdajice i “uličarke” no činjenica da ih često nisu shvaćali ozbiljno spasila ih je od većeg nasilja ili čak likvidacije za Miloševićeva režima.
Najvažnije je ipak bila komunikacija sa ženama iz drugih sredina kako bi se osvijestile vlastite predrasude i nacionalistički stereotipi koji su nesvjesno preuzimani. Kao naličje svog humanitarnog djelovanja, osim izgaranja koje je ostavljalo posljedice, panelistica Nadežda Radović navela je upravo naglasak na humanitarnom radu naspram drugih oblika javnog djelovanja čime su se, nažalost, samo potvrđivale patrijahalne predrasude ne samo o ulozi žena već i o podrazumijevajućem, ženskom volonterstvu.
Panelistica Eva Zillen: We Need to Make Sure that Ten Years Work are not Forgotten iz švedske udruge “Kvinna till Kvinna” opisivala je svoj prvi dolazak u regiju 1993. godine, posjet Centru za žene žrtve rata, te prvi susret mirovnih aktivistica iz zemlje mira, sa ratnom situacijom odnosno mirovnim aktivizmom u vrijeme rata. Susret sa izbjeglicama i izbjegličkim logorima bio je strašan, no aktivistice iz Švedske ubrzo su upoznale i drugu stranu rada sa žrtvama ratnog nasilja kao što je bilo osjećaj poštovanja prema žrtvi, uvažavanje druge osobe.
Karakteristična za ženski, mirovni i humanitarni aktivizam bila je i maštovitost pri pristupu problemima kao i njihovu rješavanju. Ukratko, ženske organizacije, za Evu Zillen, odigrale su značajnu ulogu u ratu no i nakon njega jer su postavljale neka pitanja koja inače ne bi bila postavljena.
Panelistica Slavica Stojanović: Žene između Đinđića i šećera je, prema vlastitim riječima, doputovala je iz “jedne histerične države” u kojoj se “malo ubije premijer a zatim se rade afere oko preprodaje šećera”, što je za Slavicu Stojanović još jedan aspekt rata, njegova bezakonja i pljačke. Na žalost, prema Slavičinim riječima, već danas se počelo govoriti o suvišnosti pacifističkih organizacija. Iz vlastitih sjećanja na rat Slavica Stojanović je kao važne izdvojila dva momenta; njezino uključivanje u grupe koje su već imale politiku protiv šovinizma, rata i svih oblika diskriminacije te dolazak samoorganiziranih Švicarki, 1992. godine što je za nju bio “pravo buđenje”. Bitno iskustvo bilo je i privremeni nestanak njezinih kosovskih kolegica kao prvo, važno iskustvo “empatije s nevidljivim”. Naposlijetku, sjećanja o aktivizmu, za Slavicu Stojanović i nemaju toliko sentimentalnu vrijednost koliko su ona znanje u kome ima iskustva za jednu ozbiljnu politiku.
Na kraju ovog panela kao i konferencije uopće je Vesna Barilar govorila o projektu “Žene u civilnim inicijativama” te izazovima i dvojbama s kojima su se ona i njezine suradnice tijekom rada susretale. Vesna Barilar započela je svoj feministički angažman kao studentica Ženskih studija koji su za nju bili značajni jer su redefinirali neke ”neupitne” društvene obrasce te učinili upitnim jedan, inače siguran korpus znanja. Projekt ”Žene u civilnim inicijativama” bio je stoga zamišljen kao eksperiment kako sa idejama tako i pristupima te je urodio knjigom “Aktivistkinje – kako opismeniti teoriju” koja je, osim različitosti u stavovima te neslaganja oko nekih tematskih okosnica koja je namjerno ostavljala otvorenima, pokazala i iznimnu osviještenost te teoretsku pripremljenost žena koje su bile gotovo jedini organizirani subjekt na ovim prostorima koji se od početka opirao ideologijama mržnje i nasilja.
Rasprava koja se razvila nakon poslijednjeg izlaganja iznova se vratila problemu bilježenja te interpretacije sjećanja čime se još jednom postavilo pitanje prije svega odgovarajuće metode. Iz ovog razloga, na kraju možemo izdvojiti misao moderatorice Vesne Teršelič koja je, uz poticaje na daljnja istraživanja, zaključila da kolikogod je izuzetno osjetljivo pisati odnosno zapisivati sjećanja toliko ih je isto tako važno objavljivati.
