Mojca Dobnikar: Memorija ženskog organiziranja
Slika br. 1, godina 1987. Mali ured na četvrtom katu stare zgrade. Zidovi puni postera. Dva uredska stola koja su već odavno izgubila svoju boju, stolice od kojih nijedna ne liči na drugu i na kojima se jedva može sjediti, zaključan ormar koji se može otvoriti i bez ključeva. Sedam, možda osam žena, starih od otprilike 20 do možda 35 godina. Dvije od njih pišu bilješke. Jedna se sve vrijeme obraća susjedi i šapuće joj nešto zbog čega se ova smiješi iako pokušava ostati ozbiljna. Dvije puno govore, jedna od njih maše rukama. Ostale povremeno uskaču i kažu ponešto. Jedna tiho sjedi u kutu i promatra scenu. Razgovor je glasan. Sa malo fantazije možeš vidjeti kako ideje preskaču i kako energija raste bez prestanka. Nakon sat vremena upada mlad muškarac u leder hlačama, razmršene i ljubičasto obojene kose. ”Imamo sastanak,” kaže, ”završite, molim vas.” Većina mu se smiješi, dobro ga znaju, on je iz organizacije koja im posuđuje tu prostoriju za sastanke jednom tjedno. – Sastanak u devetom mjesecu 1987. godine rezultirao je prvim jugoslavenskim feminističkim susretom u Ljubljani u 12. mjesecu iste godine.
Slika br. 2, proljeće 1990. Ured od 20 m2 u staroj zgradi sasvim uz željezničku prugu gdje svakih pola sata prolazi vlak i za minutu ili dvije prekida razgovor. Nešto manje od dvadesetak žena različitih dobi. Strasno razgovaraju o otvaranju grupe za samopomoć. Usred su konflikta kojeg nikako ne mogu razriješiti već čitavih mjesec dana. Pola njih zagovara stav o jednoj grupi za sve žene koje su preživjele bilo kakvo nasilje, druga polovina misli da bi trebalo napraviti više grupa za žene sa različitim iskustvima nasilja. Argumentima sa jedne i sa druge strane nikad kraja. Raspoloženje je loše. Neke žene su tužne. Neke se ljute. Neke ostaju hladne i samo argumentiraju. Nekima se čitav razgovor čini bez veze. Nakon dva sata, jedna od njih kaže da joj je dosta i da ide kući. Sastanak završava bez dogovora. Pola godine kasnije, još u 1990., neke od tih žena otvaraju grupu za samopomoć i napuštaju SOS telefon, u čijoj prostoriji se zbio taj sastanak. Neke naprosto nestanu. Druge ostaju raditi na SOS telefonu. SOS telefon je danas najveća ženska nevladina organizacija u Sloveniji.
Slika br. 3, ljeto 1991. Žena od 34 godine upravo se vraća sa sastanka grupe na SOS telefonu. Kući nosi fascikle – pola arhive SOS-a. Neka druga žena odnijela je kući drugu polovinu arhive. Prošla su dva dana otkad je počeo rat. Arhivu nose kući jer ne znaju da li će sutra još moći ući u zgradu gdje SOS ima svoju prostoriju. Kad ulazi u stan, telefon zvoni. Diže slušalicu. “Zdravo, kako si?” pozdravlja je glas drugarice iz bivše zajedničke države koju nije vidjela već sigurno godinu dana. Drago joj je što je čuje. Dugo razgovaraju. Drugarica je pita da li je istina što se govori – da je u Sloveniji počeo rat? Pita, jer mediji u njezinoj zemlji kažu da je to laž. Zahvalna je što može da joj kaže istinu. Zahvalna je što može da razgovara s njom. Zahvalna je jer osjeća da je podrška između žena nešto što će preživjeti sve što će se dogoditi u nepoznatoj budućnosti. – To što je osjećala u tom trenutku osjeća još i danas.
Slika br. 4, kraj godine 1993. Velika prostorija u staroj zgradi bivše kasarne. Boja otpada sa zidova. U kutu stara grijalica od koje dolazi više dima nego toplote. Zima je, jako je hladno. Desetak žena sjedi u krugu u kaputima, neke u rukavicama, druge pušu u smrzle dlanove. Da li da napravimo konferenciju za štampu? Mogle bismo organizirati izložbu radova žene A. Možda bi žena B htjela doći čitati svoje pjesme, a žena C bi mogla odsvirati nešto na saksofon. A zašto ne bismo pozvale ženu D da nam ispriča o lezbijskoj konferenciji na kojoj je baš ovaj vikend?... A šta ćemo reći, tko smo mi, tko to organizira? Hajde, neka bude Ženski centar. Žene su pune ideja i energije. Ali brižno slušaju jedna drugu, ne uskaču u riječ, razgovaraju, dogovaraju se, slažu se i opet se ne slažu, ali nikad ne zaborave slušati jedna drugu. – Od jeseni 1993. do proljeća 1994. u Ženskom centru u Metelkovoj gotovo svakog tjedna bio je organiziran neki javni događaj za žene, a u idućim godinama iako događaja nije više bilo toliko, to je ostao ženski prostor, Ženski centar. Bio je to prvi ženski prostor u Sloveniji, otvoren samo za žene i za sve žene. Tako je bilo do 2001. godine kad je grupa koja je preuzela upravljanje prostorijama prestala postojati, a druga grupa koja je tu radila odlučila je unajmiti od grada novu, bolju, ljepšu prostoriju, a ovu je jednostavno prepustila nekoj X alternativnoj grupi. Tako je Ljubljana opet bez javnog ženskog prostora.
Slika br. 5, ljeto 1995. Gotovo 200 žena i njihova djeca iz 18 država na velikom međunarodnom kampu koji traje 14 dana. Žene iz BiH uspijevaju doći tek sa sedam dana zakašnjenja zbog problema na granici. Po prvi put nakon početka rata izašle su iz zemlje. Sa sobom su donijele džezvice i šoljice za kavu. “Nemojte nas pitati o ratu,” kažu, “došle smo zaboraviti na rat barem na nedjelju dana. Radije popijte kafu sa nama.” Na posebnoj večeri u velikom šatoru one pričaju o ratu pred publikom od više od stotinu žena. Mnoge od njih plaču. Neke čak izlaze iz šatora jer ne mogu više slušati bolne priče. A žene iz BiH ostaju tu, jake u svojoj boli, zahvalne što mogu mirno popiti svoju kafu. – Veliki kamp je bilo organiziran sa financijskom podrškom iz Njemačke. U timu organizatorki bilo je sedam žena. Bile su plaćene za svoj rad, neke od njih po prvi put za rad u vezi sa ženama. Tri od njih još su aktivne u ženskim grupama.
Slika br. 6, jesen 1999. Sloveniji se dogodila kampanja ”Kaj ti je, deklica?”. 220 jumbo plakata, 50.000 malih plakata, 40.000 razglednica, 50.000 vizit karata, sve sa istom porukom – nasilje protiv žena je nedopustivo. Kampanju su organizirale četiri žene, tri iz nevladinih organizacija i jedna iz Ureda za žensku politiku. Novac za kampanju od kojeg bi neke od ženskih grupa u Sloveniji mogle živjeti barem godinu dana nije bilo lako sakupiti, ali bilo je moguće. Fandera je bilo oko dvadesetak, domaćih i stranih. Sve se organiziralo u prostorijama Ureda za žensku politiku, a direktorica Ureda bila je članica tima. – Ured za žensku politiku koji je u međuvremenu promijenio ime u Ured za jednake mogućnosti najvjerojatnije će biti ukinut u šestom mjesecu ove godine.
Slika br. 7, jesen 2002. Novi, veliki, sunčani ured od 70 m2, sa velikim prozorima, sa vlastitim toaletom i malom čajnom kuhinjom, sve na trećem katu nove zgrade u koju su se uselile samo nevladine organizacije. Skoro tridesetak žena sjedi na sastanku. Devet od njih zaposleno je u toj organizaciji, druge su volonterke. Budžet organizacije koja je upravo slavila 13. godišnjicu postojanja, jednak je budžetu Ureda za jednake mogućnosti. Žene glasno razgovaraju, uskaču jedna drugoj u riječ, viču, ne slušaju se. Jedna od njih postala je problem. Neke misle da ne bi više smjela raditi za organizaciju. Druge misle da joj se nakon 13 godina rada u toj organizaciji, a 10 godina od toga je volontirala, moglo otvoreno reći što nije u redu u njenom radu i dati joj mogućnost da to popravi. Ta o kojoj se radi, nakon dva sata sastanka kakve nije doživjela u bezbroj ženskih grupa u kojim je bila aktivna u zadnjih 18 godina, jednostavno kaže: “Prestanite, molim vas. Odlazim.”
P. S.: Naravno, to je moj jako osoban pogled na žensko organiziranje u Sloveniji: U 18 godina od početka rada prve ženske grupe uspjelo nam je preći u kategoriju “nevladnih organizacija” koje se financiraju iz državnog budžeta i vode različite, ali u glavnom socijalne projekte. U istih 18 godina uspjelo nam je i zaboraviti nešto jako važno – da ženske grupe ne mogu biti servis za “one žene tamo, van grupa”, nego mogu opstati samo ako žene u njima rade na sebi i ako podržavaju jedna drugu. Možda će prelazak u punoljetnost donijeti sa sobom preokret. Nadam se.
