Reana Senjković: Rodne slike rata
Institut za etnologiju i folkloristiku
Vrijeme rata kao vrijeme koje se obraća stereotipima (iz različitih razloga: političko-propagandnih, psiholoških, nekih drugih...). Rodni su stereotipi među najistaknutijima, također i najoperabilnijima. Princip je femininog princip slabog, defanzivnog i miroljubivog s jedne ili princip požrtvovnog, utješiteljskog i podržavajućeg s druge strane. Princip je maskulinog princip jakog, ofenzivnog i borbenog s jedne ili princip inicijative i ustrajnosti s druge strane.
Žena koju je reprezentirao oficijelni diskurz u vrijeme rata u Hrvatskoj 1991. – 1995(97) u potpunosti pripada tradiciji prikazivanja žene kao LIJEPE DUŠE KOJA ČEKA. Njezin je par muškarac koji je PRAVEDNI RATNIK, koji je uzeo pušku u ruke da bi obranio sve one vrijednosti koje tradicija sažima u ženskome liku.
Kada se odmaknemo od službenoga diskurza slika postaje drugačija, posebno u iskazima vojnikinja, žena koje su sudjelovale u ratu i ostale nereprezentirane.
Prema pripovijedanju žene koja je veći dio rata provela u vojnim postrojbama:
Tad sam govorila u muškom rodu. I nakon rata dugo sam govorila u muškom rodu. Počela sam govoriti: 'Ja sam bio'. I onda su me upozorili liječnici, ono… Ja nisam… (…) ali nisam primjećivala da govorim u muškom rodu. A nekada sam muškarce oslovljavala sa ženskim rodom. Valjda sam ih doživjela kao slabije, neke. Baš upravo ti nisu bili u ratu. To je interesantno, kako to negdje se, tu negdje to, ovaj, u glavi… Bilo me sram kad sam shvatila što se događa. Nekad su me znali upozorit, samo su me pitali: 'Kako si mi to rekla?'. Onda bi tako nekako… Ali nisam htjela reći: 'Čuj, doživljavam te kao žensko jer sam, vidiš, ja postala muško.'
Nisu me opće doživljavali kao ženu. Jedan mi je, moj prijatelj, prijeratni poznanik, rekao da sam gora nego muško. Da sam baš, ovaj, doživljavao me jako muškasto. Jer sam se… Ma sve kako se ponašate, znate. Ljudi vas inače gledaju kako se ponašate (…) Ali (…) ne možete vi ofiravat', pa niste vi u kafiću kad ste na crti. Niste vi, ovaj, zavodnica. Niste vi u štiklicama, ni našminkani, ni napudrani, ni s frizurom. Neprivlačivi. (…) Mislim, ovaj, to je jedan suludi i ozbiljni…, da bi uopće razmišljao o spolovima i vidio spolove. Vidite samo ljude, ne vidiš muške. A, interesantno je bilo kad su me prijateljice jednom pratile. Posjetila ih ja i sad me pratu. I tetke me čekale i kažu: 'U, što su zgodni ovi dečki'. Ja kažem: 'Ko?' Ja ih pogledam, ono. Ja ih svaki dan, uopće, ovaj… Nije mi palo na pamet da vidim, ovaj, da… Nije mi uopće ta misao došla. Nisam uopće… Jednostavno to nije postojalo, ovaj, to nije postojalo.
Niti kod higijene. To je malo nezgodno, u tim momentima. To je interesantno, meni što se dogodilo, na primjer. Što žena mjesečno… Ja uopće nisam znala kad imam, kad nemam. A i to je preskakalo. To je, to je interesantno da je to preskakalo. Da, znam točno da nisam imala par mjeseci. Nisam imala. (dokumentacija/rukopisi IEF)
Drugi primjer: hrvatska autobiografska ratna proza: Veljko Barbieri, ”Tko je sa mnom palio kukuruz” (Dnevnik iz Pakraca), 1996. Hrvatsko slovo, Zagreb
-
"Od 18. svibnja moj se pakrački dnevnik nastavlja iz Zagreba. S Ivanjekom sam popio piće u Trešnjinu cvijetu, a onda otišao kući pod punom ratnom opremom. Kod kuće Gordana i Sara. Kad god se vratim, u njih osjećam stanovitu nesigurnost, kao da se pitaju jesam li se promijenio i kakav sam se ovaj put vratio. A ja se već četiri godine uvijek vraćam isti. Sve dalji od svakidašnjih obiteljskih problema, računa, škole, obaveza. Premda znam da bi to pomoglo i mojoj nevjerojatno strpljivoj Gordani i mladenački nestrpljivoj Sari, ponekad naprosto nemam živaca slušati do kraja sve što ih tišti" (Barbieri, 1996: 22).
-
"Nakon najvećega uspjeha, prodora preko Tasovčića i Klepaca, brigada se u lipnju 1992. nesretno demobilizira, te nas je ostalo tek stotinjak u taktičkoj skupini pod zapovjedništvom Marilea Stančića, načelnika Tonča Mendeša i Mladena Jelavića. Tada smo iskusili pravi mali 'Vijetnam' - svakidašnje žrtve, izravne pješačke okršaje u kanjonima i na uzvisinama pokrivenima makijom, koje okružuju Popovo polje i prilaze Trebinju. Medicinska sestra Vanja Jerkušić u koju je bilo zaljubljeno pola taktičke skupine, i koja nam je uzvraćala samo hrabrošću prilikom izvlačenja ranjenika i pažnjom kad su boli neizdržive, od tada do danas kad je zbog zasluga načelnik saniteta 156. pukovnije, bila je najljepše svjetlo nade (...).”
-
“U proljeće 1993. susreo sam na putu prema Stravči punašnu plavu djevojku, koja se pješice zaputila prema zabačenu vojničkom selu u Konavoskim brdima. Primili smo je u terensko vozilo. 'Ja sam Sura Klisura', rekla je zavodljivo. 'Najviše me uzbuđuje kad to radim s nekim vojnikom među stijenjem'. 'Sura Klisura' bila je u odori, premda nije pripadala nijednoj brigadi. Lutala je od postrojbe do postrojbe, u nadi da će ugasiti svoju neugaslu žeđ.”
-
“Drugom prilikom, pred sam Bljesak, u travnju 1995, smjena specijalne policije iz Pakraca zatekla se u kafiću u Lipiku u društvu triju djevojaka. Malo su popili, zaplesali, a onda je valjalo potegnuti do izbočenih i opasnih položaja kod Čaglića i Subotske. Djevojke su pošle s njima. U tami utvrđenih rovova one su bile njihove kraljice noći, podatne kao nebeska put, izvorište tjelesnoga nadahnuća pred smrtonosnom opasnošću i neprijateljem. Skandal je puknuo sutradan, kad su se djevojke, potpuno nage, vratile u Lipik u ranim jutarnjim satima. Nage i ponosne, ispunjene putenim zadovoljstvom" (Barbieri, 1996: 99 i 146-147).
-
"Usprkos uvriježenim prosudbama, rat je, iako prepun destruktivnih emocija i nagona, možda najsnažniji poticaj ljubavi. U životnoj drami stradanja, u kojoj je često granica života i smrti gotovo neosjetna, ona je spasonosno utočište, iscjeliteljica svih rana. U svijetu u kojem je smrt svagdašnja pojava, rijetko samo prijetnja, ljubav se izdiže iznad krvave svakodnevice, nadrastajući ponekad i neprijepornu ratničku svetinju, vojnička prijateljstva (...).
-
“U svijetu snažnih nagona često pršti erotskim nabojem, pucaju sve granice, tijelo se zbližava sa zvijezdama. Eros i Thanatos, puteno uzašašće i sjena smrti, lijepe se uz vojnička tijela u razbludnim katakombama požude. Nagon za preživljavanjem, kad sam sebi dokazuješ da si živ i da te ništa još nije porazilo (...).”
-
“Ljubav i požuda, rađanje i umiranje, svi izraženi arhetipovi prepleću se u ratnom vrtlogu neusporedivom silinom. Prva je trajna i nezaboravna, druga je prolazna i brzo izgara. No, ni jedna ni druga ne mogu skriti svoje astralne duhovne i tjelesne čestice od kojih je sazdan smrtni vojnički duh i svemir. Ljubavno i duhovno uzašašće, ustreptalost emocija i paranje tijela u putenim eliksirima barutne salitre. Želja, neuništiva želja za životom, ne kosi se s herojskim predavanjem idealu slobode. Dok god postoji ta želja za nadilaženjem vlastitoga okružja, nadilaženjem vlastite tjelesne sputanosti i osobnih moralnih zasada, vojnička ljubav zgusnuto je uranjanje u avanture nepoznatoga, u svijet dramatično opasnih, ali zavodljivih vrijednosti. Osnove takvoga, gotovo mitološkoga poimanja ljubavi i puti otkrivaju se također u vojničkoj želji da ponovo pronađe posustalu silinu u kojoj se život uvijek ponovo obnavlja, u kojoj se osjećaji i tijelo uvijek upoznaju prvi put, u povratku vlastitu duhu i tijelu, u blaženstvu trajnoga ljubavnoga i erotskoga početka. Grmljavina osjećaja i nagona nasuprot grmljavini topova i granata. Vojnička ljubav tako nadilazi polja smrti i spaja se u zajedničkoj borbi protiv iščeznuća. Ona živi kao uvijek prisutan boj protiv jednoga oblika rata, u kojemu se zbog uzvišenih ciljeva ratuje s oduševljenjem, ali sa spasonosnom ljubavnom nadom da ćemo se osloboditi mrtvoga vremena i prostora koji satiru i ubijaju". (Barbieri, 1996: 145-147).
