Panel 4

 

Mojca Urek: Zašto pripovijedamo priče: Upotreba priča u psihosocijalnom radu
 
Fakultet za socijalni rad, Ljubljana
 
Moje izlaganje će biti teorijsko. Ženske memorije i rata ću se dotaći u smislu razmatranja važnosti priče za savjetodavni rat. Također ću razmatrati značenje pripovijedanja priča u ženskom pokretu. Pa da krenem od  saznanja o tome kakva značenja ima priča u našem životu?
 
- Sklopiti priču o sebi ne znači samo složiti svoja iskustva u prijeći i rečenice i rasporediti ih u nekom vremenskom okviru. Sklopiti priču isto tako znači iskustvima pridati smisao. Iskustva kroz priču organiziramo i interpretiramo. Priča postaje značajna kad ju nekome kažemo. U tom smislu priča je neke vrste performans.
 
- Osobnom pričom istodobno gradimo sliku, image o sebi, dajemo na znanje sebi i drugima, tko smo i kako bi željeli da nas drugi vide. Drugim riječima, priča je važna za identitetski rad svake osobe.  Kažu da je to jedini način kako osmisliti svoja iskustva, događaje koje smo proživjeli… A to ima veliki utjecaj na percepciju budućnosti.
 
- Priča o sebi u nekom smislu znači i život. Ne utječu samo iskustva na to šta će se u prići na kraju naći, već važi i obrnuto – priča koju imamo o sebi ima važan utjecaj na to u kom pravcu ćemo voditi svoj život. Kako ćemo razumjeti sve što će nam se dofađati u budućnosti.
 
- Kad slažemo priču ne upotrebljavamo sva iskustava koje smo doživljavale. Kad strukturiramo priču upadnemo u selektivni proces u kojem “odstranimo” događaje koji nam se ne uklapaju u dominantnu priču koju imamo o sebi. Priče o sebi su ograničene – s našim razumijevanjem, kulturnim kontekstom, vrijednostima, zaboravom – zbog traume ili drugih razloga. A desi se da ponekad ne znamo kako da nazovemo ono što nam se dešava (kao u knjizi Liz Kelly u kojoj su citirane riječi zlostavljene žene koja kaže da nije znala kako da nazove ono što joj se dešavalo kao djevojčici). Tokom života sve je više onih iskustava koja ostanu izvan priče, iskustva koja su bez oblika i organizacije.
 
- Iskustva koja ostanu izvan priče važan su izvor alternativne priče o sebi. U vidu savjetodavnog rada važno je osvijestiti ona iskustva kojih nema u korpusu priče. Postoji izraz za to – a to je re-autorizacija priče. Možemo kazati da je svaka od nas svoja historičarka, autorica svoje priče, pa zbog toga i imamo  mogućnost da priče re-autoriziramo. To znači, da priče sastavimo ponovo; pri tome upotrebljavamo druge-nove interpretativne okvire za razumijevanje starih iskustava ili upotrijebimo ona iskustva koja su do tad ostala izvan priče.
 
- Drugi potencijal priče u savjetodavnom radu je pripovijedanje u kriznim situacijama. Svaki oblik krize – od tako zvanih “normalnijih” kriza (raskid sa partnericom/partnerom, rođenje, zaljubljenost) do traumatičnijih situacija (rat, nasilje, silovanje, teška bolest, smrt) znači raskid sa kontinuitetom osobne priče (prekid sa starim, poznatim likom sebe; prekid sa kontinuitetom naviknutog doživljavanja sebe, naviknutog razmišljanja i pričanja o sebi). To može biti jak osjećaj, povezan sa osjećajem straha i opasnosti. Drugim riječima – ne znaš tko si bio prije traumatičnog događaja.
 
- Pitanje u savjetodavnom radu, pa i u svakodnevnom životu je kako taj prekid, ponor koji je nastao zacijeliti. Ponovo pripovijedanje o kriznim događajima može nam pomoći da prevladamo prekid i sam krizni događaj. Pričanjem priče normaliziramo i uključujemo te događaje u naš život dok im na kraju ne nađemo mjesto u svojoj životnoj priči, dok ih na kraju ne upišemo u svoju životnu priču. U smislu savjetodavnog rada taj pristup znači širenje običnog savjetodavnog rada. Pri tome savjetodavna radnica više pažnje obraća tome u kojoj je mjeri neki krizni događaj »uništio« prethodnu životnu priču. Pa onda radi u pravcu utvrđivanja stabilnijih elemenata u priči, i ponovnog uspostavljanja kontinuiteta, jačeg osjećaja za sebe, za svoju prošlost, sadašnjost, što se može očekivati … Krize mogu biti jako dobre jer su prilika da razviješ neku jaču priču o sebi, jaču osobnu historiju.
 
- U savjetodavnom radu važno je pripovijedati o svim događajima – ne samo kriznim, traumatskim događajima. Priče o najbanalnijim svakodnevnim repetitivnim događajima koji sastavljaju naš život, iste su važnosti kod uspostavljanja ponovnog kontinuiteta osobne priče.
 
- U drugom pravcu razmišljala sam o značenju priča u ženskom pokretu. Sa pričanjem i sjećanjem stvara se zajednička kolektivna historija koje može biti mjesto za prevrednovanja iskustava koje smo živjele. Taj prostor je važan izvor za generiranje alternativnih priča o sebi.
 
- Osobno sjećanje koje ima mjesto u javnoj sferi je dozvoljeno sjećanje. Osobe koje su doživjele traume često stvaraju blokade prema dubljem sjećanju. Na mjestu gdje bi trebalo stajati dubinsko sjećanje, funkcionira tzv. svakodnevno sjećanje koje se sastoji iz općenitih tvrdnji i moralnog znanja (recimo kad si osoba koja je preživjela silovanje događaj objasni da je sasvim normalno to što se desilo). Sve to stvara distancu koja blokira  sjećanje. Kolektivno sjećanje tako može biti i kolektivna šutnja. Ali ako uspijemo dodirnuti dubinska sjećanja, to stvara priliku za neku drugu kulturu sjećanja i jaču zajednicu.
 
- Puno iskustava u životima žena čine zabranjena, nedozvoljena iskustava, i navikle smo da o sebi pričamo iz nametnutih okvira. To znači da veliki broj naših iskustava nije dokumentirano pa se i nama ponekad čini kao da ne postoje. Zbog toga mi se čini da je važno da se ženska sjećanja zapisuju. Pogled na žene kroz historiju su oblikovali drugi, muškarci, znanstvenici. U ratu se na kraju čuje i piše samo o velikim dostignućima muškaraca. Zbog tih razloga su priče u prvom licu, "autobiografije" u najširem smislu, važne u ženskom pokretu (kao i u drugim pokretima različitih marginalnih grupa). To je u isto doba "terapijski" i politični čin.
 
- Čini se da u feminističkom diskursu o ženama u ratu prevladavaju ženske priče o silovanjima. Pričati o tom traumatičnom iskustvu je značajno iz više (već spomenutih) razloga. No, u isto vrijeme, čini se da su manje čujni drugi tipovi ”ratnih” ženskih priča, koje bi naglašavale prisustvo žena koje nije vezano samo na tradicionalne uloge žena. Čini se da su te priče još više "zabranjene". Žene kao žrtve nasilja ili kao neko tko pruža pomoć, prihvaćen su model ženskog ponašanja, a žene u  ”muškim prostorima”?

Panel 1

  Vesna Kesić: Rodna dimenzija memorije - rodna dimenzija konflikta i pomirenja 

Panel 2

  Reana Senjković: Rodne slike rata

Panel 3

  Tea Škokić: Sjećanje kao mjesto samorazumijevanja

Panel 4

  Mojca Urek: Zašto pripovijedamo priče: Upotreba priča u psihosocijalnom radu

Panel 5

  Mojca Dobnikar: Memorija ženskog organiziranja

Panel 6

  Eva Zillen: Moramo osigurati da se deset godina rada ne zaboravi

Panel 7

  Slavica Stojanović: Žene između Đinđića i šećera