Žene prelaze granice: suradnja preko državnih i nacionalnih granica
Mirjana: Dolazim iz Kuće Seka na Braču. Vrlo nam je važna suradnja sa područjem bivše Jugoslavije odnosno inostranstva jer je tako i nastao naš projekt ”Seka”, uz pomoć Njemica. Uopće ta zamisao o ženskoj kući gdje možemo biti zajedno, govoriti kako želimo... Mislim da je suradnja važna radi razmjene iskustava.
Ana: Prelaženje državnih granica dio je mog političkog i privatnog života. Živim u različitim državama u kojima se konteksti razlikuju. Zanimaju me iskustva, želim vidjeti što drugi rade, učiti, komunicirati, surađivati. Zašto bi se držali unutar jedne države?
Ivana: Ne volim granice. Vezana sam genetski za toliko raznih država. Živjela sam u Beogradu, na Kosovu, u Zagrebu. Moj aktivizam je podijeljen između tih sredina. Sedam i pol godina živim u Holandiji. Granice su mi bile nametnute. Pitanje suradnje pitanje je mog života jer moji su svugdje.
Duška: Dolazim iz Medike, Zenica. Prelaženje granica nije samo prelaženje državnih granica već i prelaženje granica dogmi, shvaćanja, ratnog i domaćeg nasilja. Imamo raznih granica koje prelazimo pored nacionalnih.
Tema radionice ”Suradnja preko državnih i nacionalnih granica” bila su iskustava suradnje na prostorima gdje je, uz državne granice, prepreka suradnji bio i cjelokupan ratom opterećeni kontekst, odnosno unutarnje granice u ljudima nastale kao posljedica šovinističkih ideologija i ratnog nasilja. Stoga je i osnovni zadatak ove radionice bio obnavljanje sjećanja na konkretne primjere prekogranične suradnje te njihova analiza s obzirom na važnost, posljedice te iskustva koja bi se mogla iskoristiti u budućim suradnjama.
Radionica je bila podijeljena u četiri manje skupine, sa po četiri sudionice koje su, uglavnom svaka za sebe, iznosile vlastita iskustva i stavove o prekograničnoj suradnji koja su na kraju prezentirale cijeloj grupi.
1. Grupa
Sve što je bilo značajno za jednu od sudionica bilo je značajno i za druge. Na početku je svima jako važno bilo iskustvo Autonomne ženske kuće, Zagreb (prvo sklonište za žene žrtve obiteljskog nasilja u regiji, osnovano u Zagrebu 1990.) jer prije nje nisu imale iskustava niti znanja o radu s ženama koje su iskusile nasilje. No kada su se povezale, vidjele su da nisu same. Važno je zatim iskustvo instruktaže za SOS telefon u Beogradu stvorenog po modelu zagrebačkog SOS telefona. Beogradski SOS telefon pokrenuo je nove inicijative: Ženske studije, Žene u crnom, Autonomni ženski centar. Kuća na Braču “Seka” bila je važna zbog odsustva sukoba i svađa. Iz nje je proistekla kontinuirana suradnja, kontakti te stalni internacionalni tim. Ideja za Žene u crnom preuzeta je iz Italije iz čega je proizašla jaka ženska, mirovna grupa. Zatim je tu bio susret u Mohaču sa ženama iz Hrvatske, BiH i Srbije iz čega su proizašli i održali se kontakti. Za sudionice iz Bosne i Hercegovine bila je jako važna Ženska grupa Split. Iz Splita su dobivale podršku i preko njega dolazile u Zagreb. To nisu bili konkretni projekti no značajni su zbog podrške i prijateljstva što je preraslo u stvarne projekte. Naposljetku, važan je bio i ZAMIR-net (prva elektronska mreža mirovnih grupa, osnovana u Antiratnoj kampanji, Zagreb, 1991. godine) koji je unaprijedio razmjenu i suradnju.
2. Grupa
Grupa je izdvojila Međunarodne susrete Žena u crnom od 1993-2000. godine, jer su se tamo prvi put srele žene iz Bosne i Srbije, suočavalo se sa zločinima u BiH, razmjenjivala iskustva, znanje i stavovi. Tu je bila i feministička škola od 1996-2000. godine sa sudionicama od Slovenije do Makedonije gdje su žene imale priliku razmjenjivati iskustva, razgovarati o nacionalnim identitetima. U Medulinu 1995. godine u dijalogu feministkinja iz Srbije i Hrvatske otvoreno je pitanje nametnutog sukoba, osobnih frustracija i međusobnih nesporazuma. Prije Medulina na takvim bi skupovima, koji su se najčešće održavali u inozemstvu, obično dolazilo do tenzija i ”pucanja.” Važno je bilo i osnivanje Centra za žene žrtve rata, B.a.B.e.-a i Ženskih studija.
Ono što su sudionice prepoznale kao problem, jest da od 1999. godine vrlo mali broj žena iz Srbije i Crne Gore prelazi u Kosovo i obrnuto. Drugi važan problem, a tiče se međunarodnog aktivizma, bila je manipulacija od strane strankinja sa lokalnim ženama čije su se priče netransparentno koristile u političke svrhe.
3. Grupa
Karakteristično za ovu grupu bila je različitost njezinih priča s obzirom da su sudionice dolazile iz različitih sredina. Za Barbaru, aktivisticu iz Slovenije, važni su bili feministički skupovi prije rata koji su poslužili kao baza kad je nastupila kriza i kad, na primjer, na zagrebački skup žena iz regije 1992. godine žene iz Srbije nisu bile pozvane. Ovi su skupovi bili značajni za uspostavu povjerenja potrebnog za otvaranje teških pitanja kao i za osnove komunikacije. Aida iz Novog Pazara navodi mirovni aktivizam i Žene u crnom preko kojih ostvaruje kontakte sa ženama iz bivše Jugoslavije čime uspijeva zamijeniti svoj društveni nacionalistički prostor drugim prostorom. Za Jill (Amerika, Zagreb) bio je važan osjećaj da može nešto doprinijeti no i osobno dobiti iz ovih iskustava. Ukratko, zaključuje Marina Škrabalo, facilitatorica radionice, bilo je važno vidjeti druge, pitati “Kako si?”, očuvati povjerenje, te uspostaviti takvu sigurnosnu mrežu koja će omogućiti mobilnost i povezanost.
4. Grupa
Za sudionice te grupe važni su bili protesti u Beogradu zbog osjećaja snage na ulici, podrške i prijateljstva. Također je spomenuta razmjena knjiga, financijska pomoć, te razmjena informacija što je sve bilo važno radi poticaja, komunikacije i prenošenja iskustava iz sredine u sredinu.
Zajednički stav svih sudionica radionice bio je da je prekogranična suradnja urodila :
Što se tiče oblika suradnje, neki su bili vrlo formalni, drugi osobni i neformalni. Veliku je ulogu odigrala komunikacija internetom, seminari, konferencije, izdavaštvo, razmjena knjiga, dopisivanje itd. Od velikog je značaja bila i novčana podrška, te podrška feministkinja izvana.
