Stjecajem okolnosti, u vrijeme dok za tisak pripremamo drugo, obnovljeno izdanje Zbornika Centra za žene žrtve rata iz 1994., u svijetu ponovo bijesni rat. Rat Amerike protiv Iraka. I ponovno stižu vijesti da su žrtve u velikom broju civili, među njima žene i djeca.

 

No dok su se naši lokalni ratovi dogodili gotovo bez protesta i otpora organiziranog mirovnog pokreta koji u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji nije niti postojao, jer su nezavisne civilne inicijative i građanske organizacije bile tek u povojima, danas, dok širom svijeta svoje glasove protiv rata dižu milijuni ljudi, održavaju se značajni protesti i u zemljama bivše Jugoslavije, napose u Hrvatskoj. U njima mahom sudjeluju žene i ženske organizacije. Proteklih smo desetak godina, koliko ženske grupe iz Hrvatske i regije rade na pitanjima mira, društvenog statusa žena, rodne ravnopravnosti i pravde, upoznale i mnoge od tih internacionalnih organizacija o kojima danas saznajemo da vode antiratne proteste.

 

Unatoč tome, ciklus nasilja i razaranja se nastavlja. I ponovno se postavlja ono gotovo nerazrješivo pitanje - zašto žene masovno sudjeluju u antiratnim pokretima, čak i ako nisu uvijek među najvidljivijim "liderima"? Imaju li žene neke posebne, "prirodne" razloge i motive da budu protiv rata, ubijanja? Sudjeluju li zato što su majke (sestre, kćeri, supruge), zato što "daju život" i zato što su sposobnije za suosjećanje?

 

Naš je odgovor tada, početkom devedesetih, kao i sada bio - da, to može biti jedan od razloga, možda i primarni poticaj većini žena koje protiv rata protestiraju po ulicama New Yorka i Bagdada i Brazilije i Zagreba i Beograda. Ali to nije jedini, i nije politički odgovor na pitanje zašto ženske, a naročito feminističke organizacije mahom sudjeluju u mirovnim inicijativama i antiratnim pokretima. Pretpostavka da su žene "po prirodi miroljubive", vraća i ograničava žene na njihove biološke i patrijarhalne uloge. A feminizam je, ako to nekome još nije jasno, prvenstveno odgovor na tako konstruiranu ulogu žena koja za sobom povlači i čitav niz diskriminacija, nepravdi i neravnopravnosti. I to ne samo prema ženama.

 

Žene su protiv rata i nacionalizma – to smo govorile i 1992. kad smo osnivale feminističku organizaciju Centar za žene žrtve rata jer su politička i moralna bića, i jer su politički odgovorne, možda nešto drukčije nego muškarci. Drugim riječima, feministkinje se suprotstavljaju ratovima iz svih onih razloga iz kojih im se suprotstavljaju i ostali pacifisti i pacifistikinje: Jer su ratovi nehumani, jer su iracionalni, jer gotovo nikada ne donose dobra politička rješenja, jer prouzrokuju nenadoknadive ljudske i materijalne gubitke i jer se najčešće vode zbog poptuno krivih razloga, nečije nezajažljive pohlepe za profitom, nečije demonstracije moći, ili naprosto bahate gluposti i nesposobnosti da se problemi riješe na inteligentniji, ljudima primjereniji način. I jer na čelu "rješenja" koja vode u ratove najčešće stoje muškarci čija se moć otela kontroli društvene moći, u kojoj su žene tradicionalno manju zastupljene nego muškarci. Kao što smo zapisale još 1994: Žene nisu sudjelovale u donošenju političkih i vojnih odluka koje su dovele do ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali su žene i njihova djeca najveće civilne žrtve tih ratova. Budući da su žene tradicionalno bile podčinjene muškarcima i njihovim interesima, one su, ako politički razmišljaju, a feministkinje to čine, spremnije prihvatiti društvo bez političke dominacije i hegemonije, društvo u kojem vlada veća ravnopravnost i u kojem nema podčinjenih i ekspoloatiranih, ni rodno, ni ekonomski, ni socijalno...

 

Tako smo razmišljale i u studenome 1992. kada smo, u jeku ratovanja u Bosni i Hercegovini i tijekom krhkog primirja u Hrvatskoj, osnivale Centar za žene žrtve rata i kad smo kao princip svog djelovanja objavile da ćemo pomagati i podržavati žene bez obzira na njihovo porijeklo, nacionalnost, vjeru ili bilo koji drugi dio ženskog identiteta...

 

Povodom desetogodišnjice osnivanja Centra za žene žrtve rata (studeni 2002.), čije je ime u međuvremenu promijenjeno u Centar za žene Rosa, željele smo vrednovati i vratiti u kolektivno sjećanje upravo tu specifičnu žensku povijest otpora i izgradnje civilnog društva. Tako je nastao projekt: Rodna dimenzija sukoba i pomirenja: Žene obnavljaju sjećanja, čiji je dio i ovaj zbornik radova “Žene obnavljaju sjećanja”. Drugi dio projekta bila je trodnevna konferencija u svibnju 2003. na kojoj se je okupilo šezdesetak žena iz cijele regije i iz svijeta koje su u proteklih desetak godina radile u ženskim i mirovnim inicijativama. Treći dio projekta je web stranica http://www.women-war-memory.org Politika Sjećanja – rodna dimenzija koja je, kao i zbornik dvojezična, na hrvatskome i na engleskome i na kojoj se nastavlja dokumentiranje i diskusije o ženskom sjećanju. Namjera nam je obnoviti i zabilježiti svoja sjećanja o ženskoj suradnji i solidarnosti, zlom vremenu uprkos. Ali progovoriti i o razlikama i nesporazumima, kao i o mogućnostima daljnje suradnje na izgradnji mira i stabilnosti u regiji i na uspostavljanju rodne ravnopravnosti kao temeljnom preduvjetu mirovnih, stabilizacijskih i demokratizacijskih procesa.