PROSINAČKI DANI 1992. – početak

Biljana Kašić / Umjesto predgovora (izvadak)

 

Noć nakon povratka iz Bangkoka u kojoj sam pokušavala, sklupčana u krevetu, još malo oćutiti mirise daleke Azije bila je sve osim opuštanja. 8. prosinac 1992. Prvi/a dan/noć nakon desetodnevne Ženske međunarodne konferencije WRI (War Resisters International) u Tajlandu. Telefoni su od ponoći do pet ujutro neprestano zvonili, a ja sam se potpuno sneno i nesvjesno upuštala u nerazumljivu komunikaciju. Jedino što sam razabirala bio je prepoznatljiv američki naglasak s druge strane žice upakiran u usplahirene ženske poruke: “Je li to doista istina?” “Kako vam možemo pomoći?”; “Zgranute smo”.  Dan i noć istodobno izmješani i preklopivi u mojoj glavi, tvorili su nove fantazme. Ratničko nasilje protiv žena, veza dalekog Istoka i Balkana, UNPROFOR i prostitucija, centri za pomoć silovanim ženama u Laosu, Burmi, Filipinima i pacifička vijetnamsko-ratna mora, sve se to pretakalo u priče svakodnevice na koje se navikavamo. No meni se uporno, unatoč tog odbljeska globalnog realiteta i tananih sličnosti između nastajućeg balkanskog “čudovišta” i Dalekog Istoka – gotovo sve priviđalo. “U ratu smo”, – izustih po stoti put tu tzv. činjenicu i dalje ne shvaćajući krajnji smisao tih poziva. Tek ovog ljeta (1993.) – gotovo punih osam mjeseci kasnije, od Doris iz  Sjedinjenih američkih država  dobivam faksimil teksta s naslovne stranice New York Timesa. Bio je to jedan od prvih tekstova u Americi u kojemu se govori o “masovnom silovanju žena u Bosni i Hercegovini” i s tim u vezi, između ostalog, spominje se razgovor američke novinarke sa mnom. Samo nekoliko rečenica koje sam izustila prije leta na Istok uspjelo mi je cijeli kontinent staviti na glavu gotovo punih mjesec dana na prijelazu u 1993.-u.  Ironije li, medijska lavina srušila se na nas sa Zapada. Još preživljavamo zapadne vjetrove.

 

Tako je počelo, ili bolje rečeno, bio je to jedan od “noćno uzburkanih” povoda za osnivanje Centra za žene žrtve rata. Američki telefonski nightmare s razdaljine od nekoliko tisuća kilometara. Dvadeset i neki prosinac, okupirana tri kvadratna metra prostora do prozora u dvorišnoj zgradi Tkalčićeve 38, gdje je središte Antiratne kampanje Hrvatske. Telefonsko zujanje svaka dvadeset i četiri sata ponovno je ustrajno. Smjena dana.

 

Svaka od nas koje smo se upustile u ovaj ženski pothvat imala je svoju osobnu nightmare. Autonomna ženska kuća Zagreb od samih je početaka imala iskustva sa ženama – žrtvama ratničkog nasilja; poneke od nas – osobne “ženske” razloge. Kako usprkos i protivno općoj karitativnoj usrdnosti koje je ratna zbilja puna do zasićenja, vratiti ženi dostojanstvo i samopouzdanje?

 

Izjave u kojima smo zahtijevale kažnjavanje počinitelja ratnih/ratničkih silovanja, te u skladu s tim izmjene nekih članaka međunarodnih konvencija, bile su već u više navrata izravno adresirane na mnoge međunarodne  političke organizacije i svjetske centre političke moći.

 

Prosinac 1992., ispraćamo na kolodvoru žene iz ženskih grupa iz Švicarske s kojima smo organizirale demonstracije protiv silovanja žena u ratu. “Silovanje je ratni zločin i zločin protiv čovječanstva”, jedva da se raspoznavalo na platnenom transparentu od kiše umivenih slova. Ljubičaste svijeće, potpisivanje prve peticije protiv silovanja u ratu, četrdesetak žena na Cvjetnom trgu. Žene zajedno...