Rada Borić (izvatci)
Stoga što smo se javno protivile politici podjela i rata, što nismo dijelile govor mržnje već zagovarale prava na razliku i nenasilje, često smo prozivane vješticama i imenovane izdajicama i neprijateljicama. Centar su mediji, političari/ke, čak i žene iz ženskih udruga prozivali i optuživali za rad s “ne-Hrvaticama”, dok smo mi podržavale žene i djecu žrtve ratn(ičk)og nasilja, bez obzira na njihovu pripadnost bilo koje vrste.
Iako je feministički i antiratni svjetonazor živio u Centru (i rijetkim sličnim organizacijama) u svojevrsnoj oazi, osjećale smo se moćnima u svojoj različitosti i osnaživale se vjerovanjem u ispravnost svoje ženske politike. Često subverzivne. Katkad i na rubu zakona, ali onih zakona koji nisu sankcionirali nasilnike i ubojice (svjedočile smo noćnim nestancima sugrađana, nezakonitim izbacivanjima iz stanova, mrzilačkim govorima iz Sabora i medija), jer je diskriminacija prema Drugom, različitom, bila posve uobičajena i prihvatljiva.
Evo tek dva primjera za koja nije kasno da i danas odgovaramo.
Kada bi se danas pogledale “misije” različitih ženskih udruga, u mnogima stoji da “rade sa ženama bez obzira na etničku pripadnost, obrazovanje, dob, seksualne izbore”, no to je bila Centrova neupitna stvarnost – u njemu su radile aktivistice svih nacionalnosti, u Centar su dolazile prognanice i izbjeglice, mlade i stare žene, žene iz urbanih sredina ili malenih mjesta za koje smo prvi put čule da postoje. Svaka je dolazila sa svojom pričom, svojim gubitkom, svaka je trebala pribježište, konkretnu pomoć ili bar riječ podrške. U kampovima su u paru radile žene iz Bosne i Hercegovine i žene iz Zagreba, u Tranzitnom smještaju Ivanka iz Sarajeva, Suada iz Jajca i Nataša iz Banja Luke.
Biti izbjeglica iz Bosne i Hercegovine nije bio jednoznačan pojam. Biti izbjeglica Muslimanka ili izbjeglica Hrvatica donosilo je posve drukčiji status. A status je značio mogućnost trajne državne pomoći, smještaja, pogodnosti za posao, školovanje djece, usluge u zdravstvu, odlaska u inozemstvo.Takve razlike mi nismo podupirale.
Same smo, svojim vezama sa ženskim udrugama iz Njemačke uspjele izmjestiti u sigurne ženske kuće brojne izbjeglice Muslimanke u vrijeme kada su susjedne zemlje već zatvarale svoje granice (popunivši svoje kvote!) i u vrijeme kada je kulminirao sukob između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Sukob koji je dodatno ostrastio političare (pa je tako Vladimir Šeks, tada potpredsjednik Vlade, izjavio: dok mi hranimo njihove žene i djecu, oni ubijaju našu braću) i učinio izbjeglički život nesigurnijim; žene su nam prijavile ilegalne upade u kampove iz kojih su i njih izvodili i autobusima prevozili u Tomislavgrad na razmjenu!
U jednoj od grupa koju sam vodila (održavale smo sastanke u iznajmljenoj kući na Trešnjevci) bila je i Alija, mlada majka dvoje djece, čiji se suprug već drugu godinu vodio nestalim. Alija je u Zagreb stigla u prepunom autobusu izbjeglica. Nekoliko je dana spavala na kartonskim kutijama u blizini autobusnog kolodvora, ali - kako je rekla u grupi: morala sam živjeti. Alija je u Zagrebu prvi put vidjela tramvaj, jedna ju je žena dovela u Centar, a nakon dva mjeseca suvereno je vladala mapom grada. U početku vrlo zatvorena i nepovjerljiva, ubrzo je stekla povjerenje u druge žene i voditeljice grupe. Tražila je i dijelila informacije, podržavala druge žene, sporila se oko svojih prava u uredima za izbjeglice. Odlazeći po pomoć u strane humanitarne organizacije, mahom iz arapskih zemalja, znala bi reći kako je “tamo nekom Huseinu rekla da će staviti maramu za sto maraka, ali neka zna kad izađe da će je skinuti”. “Moram preživjeti”, govorila je. Žene su razumjele. Znale smo da su mnogi uz humanitarnu pomoć ili umirivali svoju savjest, ili trgovali svojim uvjerenjima i politikom. Alija bi na grupu često dovela poneku novu ženu, koju bi našla na autobusnom kolodvoru s nešto prtljage. Tako je dovela i Suadu iz Visokog, u sedmom mjesecu trudnoće, koju smo uspjele smjestiti. Proslavile smo i prvi porod, a danas Suada i Ivica žive u San Diegu. Alija se bojala da joj povratka u Zvornik nema. Sve je previše podsjećalo na gubitke. Slutila je i da joj je suprug mrtav, da biti “nestao” znači samo odgodu procesa žalovanja. Znala je da želi omogućiti i sebi i djeci drukčiji život. U Hrvatskoj su izbjeglice počele gubiti i ono malo izbjegličkih prava, a trajnome se ostanku nije niti nadala. U Švedskoj je imala daljnje rođake, izbjegle godinu dana ranije. Pronašli su čovjeka koji je i sam preživio logor i izgnanstvo i koji ju je bio voljan primiti i otpočeti život s njom. Nije imala dvojbi. Podržale smo je u odluci da ode. Ali, Švedska je vlada zatvorila ulazak novim bosanskim izbjeglicama. Alija je jednoga dana došla na grupu s novom hrvatskom putovnicom u kojoj su, uz nepoznata imena, stajale slike nje i njezine djece. Kupila je putovnicu. Bila je sad "Hrvatica", stanovnica Zeline. Pitala sam je zna li da je učinila nešto protuzakonito i što će se dogoditi ako ju uhvate s lažnom putovnicom. Rekla je da ne vjeruje da će netko majku s dvoje malene djece staviti u zatvor, a poslije svega što joj se dogodilo, spremna je preuzeti svaki rizik. Nekoliko dana kasnije uputila se u Švedsku. Nakon dva dana nazvala me iz Karitasa u Njemačkoj. Na trećoj su je granici izveli iz autobusa (“nisam imala za avionsku kartu”), jer su otkrili da je putovnica lažna. No, nakon nekoliko dana uspjela je stići u Švedsku – išetala je iz Karitasa i prijatelji su je prebacili autom preko granice.
Ne muči me je li Alija legalno otišla u Švedsku. Tko je mogao nekažnjeno prodavati hrvatske putovnice? Tko je mogao naplatiti 2000 maraka za novu hrvatsku putovnicu? Tko je mogao ne primiti izbjeglicu iz Bosne, samohranu majku, samo zato što je “izbjeglička kvota bila popunjena”? Ili, tko je “kriv” zato što Alija nije imala “podobnu nacionalnost” kao njezine kolegice iz grupe, pa da dobije domovnicu i ostane u Hrvatskoj.
Alijina kćer i sin danas idu u školu. Govore švedski, i ne sjećaju se boravka na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.
Otkrića o silovanjima u Bosni i Hercegovini osnažila su nas u odluci da ne dopustimo da se žene i njihove traume zloupotrebljavaju. Politika i mediji takmičili su se u svojatanju silovanih žena, svaki u korist svojih ciljeva.
Mi smo, radeći sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje, nastojale ženi pružiti sigurno mjesto, stručnu pomoć i podršku kako bi radila na svom oporavku. Proces je, znale smo, dugotrajan, a žensko iskustvo bilježi godine i godine oporavka. Blisko smo surađivale sa stručnjakinjama, kao i s kolegicama iz Medice Zenica koje su se sustavno bavile traumatiziranim ženama koje su preživjele silovanje. Žene nismo izlagale dodatnim traumama – novinari su često tražili senzacionalističke priče, sve u cilju obavještavanja javnosti. Čuvamo, a i objavljen je, telegram u kojemu nas mole da dovedemo silovanu ženu da telefonom razgovara za australijski radio o silovanju, uz naznaku da “prefeririraju da govori engleski”!!! Čak i nedavno me je nazvala novinarka japanske televizije da bi rado razgovarali s djecom rođenom iz silovanja. Moram priznati da sam bila vrlo neugodna, odbivši je.
No, nismo odbijale suradnju s odvjetnicama tek ustanovljenoga Međunarodnog suda u Haagu koje su prikupljale dokumentaciju o silovanjima kako bi se pokrenuli postupci protiv silovatelja. Odvjetnice su bile i same svjesne svih problema vezanih uz postupak svjedočenja. Razgovarale smo i zajedno radile na stvaranju uvjeta za primjerenu zaštitu svjedokinja. Zahtijevale smo, uz uobičajenu praksu zaštite, i pratnju psihologinja ili pouzdanih osoba, a poslije svjedočenja i mogućnost ostanka u inozemstvu.
Imale smo i tu neugodnih iskustava.
U Centru, u našoj kući Rosa, boravila je Z., djevojka koja je preživjela grupno silovanje. Još za boravka u Bosni istražiteljima je ispričala što joj se dogodilo i imenovala silovatelje (neke je od njih poznavala). Trebala je biti jednom od svjedokinja (sud radi na načelu detaljih skupljanja informacija iz mnogih izvora, prije no što pokrene postupak). Z. je izabrana za pouzdanu svjedokinju, ali joj nisu garantirali ostanak u inozemstvu već se trebala, po svjedočenju, vratiti u Bosnu. Kako je radila na vlastitom osnaživanju s psihologinjama, a u kući Rosa je počela izrađivati lijepo dizajnirane kape i šešire (njezinu crnu kapu od pliša i danas nosim), odlučila je svjedočiti.
U međuvremenu, njezina majka koja je bila izbjeglica u Njemačkoj vraćena je, nakon isteka izbjegličkog statusa, u njihovo selo u Bosni, pa je Z. preko nje saznala da je jedan od silovatelja u susjednom selu. Z. je imala sestru, izbjeglicu u Engleskoj, pa je zatražila azil u Engleskoj, ali ga nije dobila. Izbjeglički status, na osnovi “spajanja obitelji” može se ostvariti jedino na osnovi “prve linije”, dakle majka-kćer, ali ne i sestra-sestra. Z. je bila podobna za svjedokinju, ali ne i da ostvari pravo na azil zaštićenoga svjedoka (a znamo kako se tretiraju kriminalci, zaštićeni svjedoci!).
Ponovno smo razgovarale s odvjetnicom iz Engleske, sad već našom prijateljicom koja je ponovno došla u Centar. Otvoreno je rekla Z. što je čeka, tj. da nakon svjedočenja nema zaštite svjedoka, nema ostanka u inozemstvu, bez velikih obećanja “ako svjedoči”, kako su to obećavali drugi. Znale smo da je svako svjedočenje važno, da nam je kao ženama važno da se silovanje u ratu prepozna i sankcionira kao ratni zločin, ali je odluku trebala donijeti sama Z. Poljuljana spoznajom o jednom od silovatelja koji je na slobodi, brigom da se majci nešto ne dogodi ako ona svjedoči, odustala je od osobnog svjedočenja. Ali je i njezin iskaz jedan od onih koji je omogućio proces slučaja Žepa i sankcioniranje ratnog silovanja.
No, razočarane zakonima o azilu (kanadski diskriminira samohrane majke, preferirajući obitelji), ljute što Z. ne može dobiti priliku da otpočne život izvan prostora koji je trajno podsjećaju na nasilje koje je preživjela, a u dogovoru s odvjetnicama iz Engleske, uspjele smo Z. ilegalno prebaciti u Englesku. Z. je dobila vizu kao aktivistica Centra, na osnovi poziva na konferenciju o ženskim ljudskim pravima. Na granici su je čekale prijateljice odvjetnice... Bila je to naša praktična konferencija o ženskim ljudskim pravima. Z. je danas u Londonu sa svojom sestrom.
Mislim da smo se u Centru uvijek dobro osjećale kad smo na ovaj način kršile zakone.
