Svjetska konferencija UN o ljudskim pravima - Lipanj, 1993. Beč, Austrija
Centar za žene žrtve rata
Đorđićeva 6, 41000 Zagreb, Croatia
Tel. 385 41 434 189 Fax. 385 41 433 416
IZJAVA ZA GLOBALNI TRIBUNAL O KRŠENJU ŽENSKIH PRAVA
Beč, 16. lipnja, 1993.
Ja sam Slavica Kušić iz Centra za žene žrtve rata u Zagrebu, Hrvatska. Sa ženama žrtvama nasilja radim već pet godina, od osnivanja SOS telefona za žene žrtve obiteljskog nasilja. Radila sam i u Zagrebačkom skloništu za zlostavljane žene (AŽKZ) i jedna sam od suosnivačica Centra za žene žrtve rata.
Centar za žene žrtve rata je neovisna, feministička, alternativna organizacija građanki koje ženama izbjeglicama pružaju psihološku, socijalnu, legalnu i humanitarnu pomoć na principu samoopomoći. Opisat ću pred ovim Tribunalom neka od iskustva koja sam stekla u zadnjih osam mjeseci rada u Centru.
Ime joj je Meliha, Sadeta, Ana ili Kristina... nije važno. Njihove sudbine su iste. Izbjeglištvo. Pobjegle su sa svojom djecom i zavežljajima u nepoznato. Susrela sam ih u izbjegličkom kampu u Karlovcu. Kamp je bivša kasarna pretvorena u privremeni dom za žene i njihovu djecu. Na zidovima svojih soba ispisale su svoje uspomene, nacrtale svoje kuće. Zapisale su imena ljudi koji su ih zlostavljali.
Kad sam ih posjetila prošlog tjedna, mnoge više nisam našla. Otišle su u neke druge zemlje gdje će čekati povratak svojim kućama. Radnici boje zidove u bijelo. Prekrivaju tragove sjećanja. Sve se polako zaboravlja. Ispire savijest čovječanstva. Svijet želi imati čistu savjest. Zapisala sam mnoge sudbine da bi ih sačuvala. Čekat ću dok se savijest probudi i zločinci budu izvedeni pred sud. Zapisala sam njihova imena. Ono o čemu ću ovdje svjedočiti samo je mali dio užasa kroz koji su prošle žene i njihova djeca u ratu koji se nastavlja.
Ime joj je Minka. Ima četrnaest godina. Nije žena, nije djevojčica. Užas koji je iskusila pretvorio je njeno lice u kamenu masku. Promatrala je iz grmlja, gdje se skrivala s majkom i bratom, kako im ubijaju oca. Ubili su ga i sasjekli u komade sjekirom. Kad se sve ponovno smirilo u selu, izašli su iz grmlja da zakopju oca i da, zatim, krenu u nepoznato. Sada čekaju da im neka zemlja pronađe dom u izbjeglištvu, makar samo privremeni. Minka se želi vratiti u svoje selo i prisustvovati suđenju ratnim zločincima. Vidjela ih je i zna njihova imena. Išla je u školu s njihovom djecom. Jedan od njih je bio njen učitelj.
Na krevetu do Minkinog bila je Hirzeta. Ne može spavati od kada je u izbjegličkom kampu. Za nju san znači povratak na mjesto gdje je ostavila svoje četveromjesečno dijete. Bježala je iz sela koje je gorjelo. U naručju je nosila četiri mjeseca stare blizance, putujući noću, a spavajući danju u bunkerima koji su zaostali iz drugog svjetskog rata. Potpuno iscrpljena, suočila se s odlukom da umre i ostavi oba svoja sina, ili da izabere jednog i pomoću preostale snage spasi sebe i njega. Ostavila je mlađeg, rođenog pet minuta kasnije, s dudom u ustima na koju je napisala njegovo ime. Rekla mi je da ga je prepustila Alahu i će mu on pomoći. Na tom mjestu njena su sjećanja stala.
Hidajeta je mlada majka kojoj sam nekoliko mjeseci u izbjegličkom kampu pomagala da prikrije svoj identitet. Njen je grijeh bio što je vjerovala da će svojim svjedočenjem o zvjerstvima koja su se zbivala u logoru gdje je bila zatočena pomoći svijetu da shvati kako se strašni zločini zbivaju. Svijet će tada zaustaviti zločine i kaznici zločince, vjerovala je. Novinari su zapisali njenu priču, odposlali je širom svijeta, a Hijadetu su ostavili samu. Skriva se od bijesa drugih žena koje su s njom bile u logoru i isto tako bile silovane. Svijet je saznao za njihove priče, a žene polako shvaćaju da pomoći nema. Njihova «sramota» je velika – tako to vidi njihova okolina. Žene ne žele izreći da su bile silovane, niti roditi neželjenu djecu.
Susrela sam Fikretu prije dva tjedna, neposredno nakon njenog dolaska u izbjeglički kamp u Karlovcu. Pobjegla je od kuće prošlog listopada. Na svom putu je prošla kroz nekoliko logora. Da bi bila puštena iz posljednjeg, morala je platiti 3000 DM. Kaže da je taj logor otvoren nedavno i da svakog dana dovode nove žene.
Ove četiri sudbine pokazuju kakvo je sve ekstremno nasilje počinjeno nad ženama. Njihov fizički i psihički integritet je narušen. Sva njihova ljudska, politička i ženska prava narušena su i pogažena na najokrutnije načine. Njihova prošlost je razorena, a budućnost nesigurna.
Stoga Centar za žene žrtve rata zahtijeva:
Prvo: Zaustavljanje rata, zatvaranje svih logora i omogućavanje izbjeglicama i progranicima da se vrate svojim kućama.
Drugo: Ratnim zločincima treba biti suđeno. Ratnim zločincima trebaju biti proglašeni oni koji su započeli rat kao i oni koji su počinili zločine. Nadalje, zločinci trebaju biti suđeni u mjestima gdje su počinili zločine. To je jedini način da žrtve mogu nastaviti živjeti zajedno sa svojim susjedima koji nisu počinili zločine.
Treće: Silovanje u ratu treba biti tretirano kao ratni zločin, a zločincima trebaju suditi žene sutkinje.
Četvrto: Pravo na azil trebaju dobiti sve žene koje su bile žrtve nasilja zbog svog spola.
ŽELIMO NAGLASITI DA MI TRAŽIMO PRAVDU, A NE OSVETU.
