Dijalog – kako to rade žene

 

Sedamnaest žena iz Beograda i Zagreba susrele su se od 17. do 20. marta 1995. u Istri u Medulinu. Namjera nam je bila da aktivistice i feministkinje razmjene svoja iskustva, oslobode neke zamrznute osjećaje jednih prema drugima i uspostave ženski politički dijalog. Sve sudionice skupa članice su ženskih grupa sa dugotrajnom tradicijom suradnje koje su se i tokom ovoga rata opredijelile za politiku mira, nenasilja, protiv rata, militarizma i nacionalističkog sijanja mržnje.

 

Proces je počeo sa vježbom međusobnog (tzv. aktivnog) slušanja. Kako slušati a ne intervenirati, ne pitati, ne iznijeti svoje mišljenje prije nego što je druga završila svoju priču. Kako da se oslobodimo svog sadržaja, svojih interpretacija i svojeg apriornog vrednovanja i omogućimo da njena priča dopre do nas. Životi u različitim sredinama proizveli su različita iskustva i različite percepcije događaja.

 

Dobro smo počele i tako smo nastavile. Kreirale smo diskurs razlike. Dobra volja žena da čuju onu drugu i želja da budu saslušane ostala je prisutna. Počele smo sa pitanjima. Žene iz Beograda su željele da sestre iz Zagreba čuju i znaju zašto su neke od njih već u autobusu za Zagreb plakale. Neke žene iz Zagreba su željele da njihove sestre iz Beograda znaju zašto su odlučile: "nikada više u Beograd". Pitale smo jedna drugu što smo željele znati i kakva su nam uzajamna očekivanja.

 

Većina žena koje su sudjelovale u istarskom dijalogu susretale su se posljednjih godina na raznim međunarodnim skupovima i konferencijama. Unatoč našoj želji za sestrinskom suradnjom i solidarnošću, ti susreti nisu uvek prolazili ni bezbolno ni bez opterećenja. Trebalo je odgovoriti na pitanja: Da li mi tamo nastupamo kao pojedinke, ili kao predstavnice svojih grupa? (I jedno i drugo. Kako kada.) Moždemo li mi biti predstavnice čitavih nacija. (Naravno, ne!). Jesmo li krive za posljedice politika naših vlada? (Niti najmanje!!!!) Ali svjesne smo odgovornosti vlastitog političkog djelovanja u svojim sredinama.

 

Što ako među nama dođe do incidenta i nesporazuma? Ako jedna drugu povrijedimo, a da nam to i nije bila namjera. Možda naprosto zato što se u internacionalnoj gužvi nismo niti pošteno čule i saslušale. U intenzivnom i koncentriranom razgovoru pored mora nije bilo teško postići konsenzus: Potrebno je da stalno važemo vlastite iskaze i provjeravamo svoje dojmove. Svaki nesporazum ili incident uvećava nepovjerenje i strah koji se lako nagomilaju do razine konflikta.

 

Bilo je riječi još o mnogočemu. Čule su se priče žena iz mješovitih brakova i njihovih problema sa muškom djecom koja podliježu vojnoj obavezi. Priče o obiteljima razdijeljenim granicama, nacijama, ideologijama. O svojim bliskima koji su izgubili živote u ovom ili prošlome ratu. O grobljima prijateljstava. Jedne drugima pričale smo o svojim nadama, iluzijama, zabludama, pogreškama, strahovima i uspjesima.

Što nam je bilo važno? Ženski dijalog počinje od ličnih priča i dolazi do političke razine. Ženski dijalog počinje od suza i smijeha, od pet sati pjevanja u istarskoj konobi, od razine ‘mama/tata/ja’, od djetinjstva i priča naših baka. Ženski dijalog kreće i vraća se na vlastita iskustva rata, genocida, doma, zemlje, nacije i onda se razvija do razmjenjivanja naših političkih misli i stavova o pitanju Krajina, Kosova, Jasenovca, Bleiburga, masovnih silovanja žena. Onda se zajedno pitamo koliko nas osobne priče determiniraju i koliko ih želimo prevladati? Kako balansirati između kontinuiteta osobnih historija naših predaka i diskontinuiteta političkih odluka koje moramo donositi same.

 

Da, onda se zajedno pitamo ista pitanja i zajedno smijemo, plačemo i pjevamo i smišljamo nove projekte: Kada ćemo i kako u dijalog koji nam je potreban kao kruh (i ruže) uključiti i druge žene.

 

U feminističkom dijalogu žena iz Hrvatske i Srbije u Istri sudjelovale su žene iz slijedećih grupa: Antiratna kampanja Hrvatske, Arkadija, Autonomna ženska kuća, Autonomni ženski centar protiav seksualnog nasilja, B.a.B.e, Beogradski ženski lobi, Centar za devojke, Centar za žene žrtve rata, "Homo", SOS telefon, Zagrebački ženski lobby, Ženske studije Bgd, Ženske studije Zgb, Žene u crnom.

 

Sestrinsku podršku u organizaciji skupa pružile su aktivistice ljudskih prava Istre.

Za organizacijsku i financijsku pomoć, kao i za moralnu podršku zahvaljujemo se ženama iz Delphi/STAR projekta.

 

Lepa Mlađenović i Vesna Kesić

 

23. 03. 1995. Beograd - Zagreb