Eve Ensler (izvadak)
Sjedim na metalnoj stolici u krugu s drugim ženama koje puše i piju jaku crnu kavu. Ljeto je 1994. godine i nalazimo se u improviziranoj privremenoj liječničkoj ordinaciji u izbjegličkom logoru u okolici Zagreba, u Hrvatskoj, i slušamo tridesetogodišnju liječnicu (kako ju je nazvala moja prevoditeljica) koja opisuje svoja nedavna iskustva iz Bosne. Stigla sam ovdje, a poslije idem u Pakistan, da razgovaram s izbjeglicama iz Bosne. Šokirali su me izvještaji o strahotama počinjenima nad ženama i došla sam ovdje kao dramatičarka i scenaristkinja da bih napisala filmski scenarij.
“Zatim su izdvojili moju majku i prolili benzin oko njenih nogu. Tri su sata palili šibice i držali ih što su bliže mogli. Moja je majka bila bijela u licu – bilo je vrlo hladno. Zatim je počela vrištati. Razderala je suknju i povikala, "Ajde, četnici. Ubijte me. Ne bojim vas se, ne bojim se umrijeti. Ubijte me."
Izgledalo je kao da su druge Bosanke u skupini prestale disati dok su slušale priču. Slušam kako preko svoje prevoditeljice postavljam pitanja čudnim novinarskim tonom koji pokazuje da sam sve ovo već vidjela, da je to samo još jedna ratna priča. Pitam: "Kako objašnjavate da su se vaši susjedi okrenuli protiv vas?" i "Jeste li ikad prije rata bili zabrinuti zato što ste Muslimanka?" Postavljam ta pitanja pod maskom svoje profesionalne osobnosti, koja mi služi kao tajni štit i sigurno mjesto.
“Nakon što sam konačno pobjegla i stigla ovdje, " nastavlja liječnica, "čula sam da je naše selo opet sigurno i slobodno. Snage UN-a prodrle su u koncentracioni logor i moj je otac oslobođen. Počela mi se vraćati nada. Zatim su četnici upali u moje selo. Zaklali su mačetama sve članove moje obitelji. Moj otac i majka nađeni su s udovima rasutim po travnjaku.”
Slušam njene riječi i osjećam da se nešto urušava. Logika. Sigurnost. Red. Čvrsto tlo. Ne želim plakati. Profesionalci ne plaču. Dramatičari vide ljude kao likove iz drame. Ona je lik liječnice. Ona je lik jake, otporne i traumatizirane žene. Pokušavam smiriti drhtaje svog tijela.
Prvih deset dana boravka u Zagrebu spavala sam na kauču u Centru za žene žrtve rata. Centar je osnovan prije tri godine za pomoć srpskim, muslimanskim i hrvatskim izbjeglim ženama koje su silovane u ratu. Sada pruža potporu više od 500 žena koje nisu samo silovane, nego su zbog rata ostale bez krova nad glavom. Većina žena koje rade u Centru su izbjeglice. Vode grupe potpore i nabavljaju nužnu pomoć – hranu, sanitarne potrepštine, lijekove, igračke za djecu. Pomažu ženama da pronađu zaposlenje, ostvare pravo na zdravstvenu njegu i nađu škole za svoju djecu.
Tijekom tih prvih nekoliko dana provodila sam pet do osam sati dnevno intervjuirajući žene u središtu grada, zapuštenim izbjegličkim logorima i lokalnim kafićima. Upoznala sam mnogo žena obučenih u crno – crnu svilu, crni pamuk, crnu lycru. U svim sam intervjuima ili imala snažnu želju spasiti žene – zbog čega sam se osjećala nemoćna i ogorčena – ili sam pokušavala zadržati stav dramatičarke: slušala sam priče kao potencijalne drame i mjerila njihove riječi u taktovima i zamasima. Taj me pristup činio hladnom, nepristupačnom, nadmoćnom.
Tisuće novinara već su saznali sve o životima tih žena. One su se osjećale opljačkanima, kao da im je oduzeta privatnost. Bila je čast i povlastica da su me žene izbjeglice koje su radile u Centru dovele u te izbjegličke logore, a ponekad su čak i okupile žene zbog mene da bih dobila podatke koje sam došla prikupiti. Shvatila sam da ne poštujem svoje obveze prema njima. Uspostavila sam odnose koji su bili hijerarhijski, jednostrani i utemeljeni na mom shvaćanju sebe kao osobe koja će izliječiti rane i rješiti probleme – na takav stav potaknula me očajnička i prikrivena potreba za nadzorom: potreba da nadzirem kaos i zaštitim sebe od previše gubitka, okrutnosti i bezumnosti. Moja potreba da analiziram, da protumačim, pa čak i da stvorim umjetničko djelo iz tih ratnih strahota, proizlazila je iz moje nesposobnosti da živim s ljudima, da živim s njihovim patnjama, da slušam, da osjećam, da se izgubim u kaosu.
Desetog dana mog boravka u Zagrebu žena po imenu Rachel, koja je radila u Centru, ponudila mi je da ostanem preko vikenda u njenom stanu. Bila sam uplašena. Prvi sam put bila sama od mog dolaska u Hrvatsku i prvi sam put mogla razmišljati o tom iskustvu i saznati gdje sam ja u tom trenutku. Kad sam stigla u njen stan, već je pao mrak. Svjetla na stubištu stalno su se gasila - osjećala sam paniku i strah svaki put kad sam ostala u mraku. Godinama sam se bavila aktivističkim radom – radila sam u skloništima za žene beskućnice, vezala se za ograde u znak prosvjeda protiv nuklearnog rata, spavala u mirovnim kampovima na otvorenom, na kiši i među štakorima, boravila na vjetrovitom terenu za nuklearno ispitivanje u Nevadi okružena radijacijskom prašinom – ali nikad se nisam osjećala tako osamljeno. Nazvala sam doma, u Ameriku. Šetala sam stanom. Pokušala sam čitati, ali nisam se mogla koncentrirati. Konačno sam legla na Rachelin krevet prekriven predivnim crvenim poplunom i slušala kazetu s prelijepom pjesmom Jane Siberry, “Calling All Angels”.
Eve Ensler je dramatičarka, scenaristkinja i aktivistkinja. Napisala je “Vaginine monologe“ i zaslužna je za “V-dan", globalnu kampanju protiv nasilja nad ženama. Dugogodišnja je prijateljica Centra za žene žrtve rata.
