Aida Bagić (odlomci)
I. Uvod
[….]
Centar za žene žrtve rata nastao je kao politička akcija otpora ratu i nacionalizmu. Istovremeno, bio je mjesto osobne transformacije nas koje smo u njemu radile i s njim surađivale, kao i za nas koje smo kroz njega samo prošle, mjesto suočavanja s osjećajima bespomoćnosti, izolacije i izgubljenosti. Centra se sjećamo kao “utočišta”, “oaze”, “sigurnog mjesta”, čak i kao “momka u kojeg smo bile zaljubljene”. Sjećamo se lica žena s kojima smo i za koje smo radile, svih prostora u kojima smo se susretale, predmeta koji su postali metaforom vremena u kojem je Centar nastao:
Sjećam se i kutija u hodniku u Đorđićevoj! Kad sam se prisjećala tih dana nekako su mi iskočile iz pamćenja, premda mi tada nisu bile značajne. Ako pokušam vidjeti što ih drži u sjećanju, onda je to vjerojatno jer su poprimile značenje metafore za raseljavanje ljudi, upakiravanje nekih ljudskih dragocjenosti dok rat ne prođe i privremenosti ratnog stanja (kojoj smo se svi nadali tih godina). (Jasenka Pregrad, vanjska suradnica)
Upravo u ratnom vremenu rasipanja i rasutosti Centar je nama koje smo s njim bile povezane poslužio kao mjesto susreta: sa samima sobom, s drugim ženama kao suradnicama i s onima kojima je trebala pomoć. Sjećanja predstavljaju poseban vid susreta, u prvom redu sa samima sobom, s vlastitom osobom u vremenu koje je prošlo, dok iskazi o vlastitom sjećanju podrazumijevaju i spremnost na istovremeni susret s drugom i drugima, s njihovim sjećanjima koja nisu nužno podudarna našima. Iako primarno mjesto ženskih susreta, u Centru nije nedostajalo ni ženskih sporenja i razilaženja. O tome najveći broj nas koje smo odgovorile na upitnik otvoreno govori. Tek nekolicina prešućuje prijepore i razlaze ili im s vremenske distance umanjuje važnost, dok nekoliko nas još uvijek nije spremno svoj iskaz o sjećanju podijeliti s drugima.
“Mi” je u ovom tekstu nestabilno, pomične je perspektive. “Mi” koje govorimo o Centru kao “momku u kojeg sam bila zaljubljena” nismo iste one koje smo otišle iz Centra “pod neobičnim okolnostima” i koje još uvijek sa sobom nosimo “gorka sjećanja”. Odluka da glas koji uvodi u pojedinačna sjećanja ne bude ni prvo lice jednine, niti neutralni glas promatračice i sakupljačice tuđih sjećanja, nego “mi” svih žena koje su odgovorile na upitnik o svojim sjećanjima na život u Centru za žene žrtve rata, a dijelom i onih koje nisu odgovorile, neka je vrst tekstualnog i političkog eksperimenta. Tekstualnog utoliko što “mi” koje govori namjerava uključiti posve disparatne glasove koji su svi u nekom trenutku svog života pripadali jednoj kolektivnoj ženskoj akciji, političkog utoliko što na razini teksta pokušava demonstrirati poteškoće imanentne svakoj kolektivnoj akciji. Pri tome i sam proces prisjećanja valja shvatiti kao političku akciju, budući da ono što smo izabrale sačuvati u sjećanju — hotimično ili ne — oblikuje društvo u kojem danas živimo.
[….]
Perspektive iz kojih se sjećamo svojeg sudjelovanja u počecima i u radu Centra za žene žrtve rata obilježene su prostornom i vremenskom disperzijom: sjećamo se u vrijeme odmora, na Šolti; s privremenog ili trajnog boravka u Kanadi; u svojem obnovljenom sarajevskom stanu; iz ureda u kojem danas radimo, a koji se igrom slučaja nalazi u susjedstvu Centra; iz prostora organizacija koje smo osnovale zahvaljujući iskustvima i znanjima stečenima u Centru.
[….]
O tome kako je izgledao život u Sarajevu neposredno nakon povratka, iscrpan je odgovor poslala Katarina Popovac:
Po povratku iz izbjeglištva [februar/veljača 1993. — jun/lipanj 1998.] zatekla sam svoj stan potpuno devastiran, a takvih je tada na hiljade bilo u gradu i diljem cijele BiH. Dvije pune godine trajala je nova životna borba, obilaženje vrata raznih humanitarnih organizacija i traženja pomoći da svoj dom osposobim i za najskromniji boravak u njemu. Posustajala sam često na tom putu umorna od svega, od rata, izbjeglica i svježih rana na duši zbog najveće moje tragedije, gubitka sina jedinca. Tokom cijelog rata govorila sam, a i vjerovala, da ću se vratiti u moje Sarajevo. Mnogi su me slušali s nevjericom, misleći da sam šenula pameću. Ta moja velika želja i inat bili su jači od svih sitnih prepreka na koje sam svakodnevno nailazila. U to vrijeme, od 1996. do 1998., stalno sam bila na relaciji Zagreb-Sarajevo. U Zagrebu kao izbjeglica u podstanarstvu, a u Sarajevu na raznim adresama kod svojih dobrih prijatelja. Premda su svi bili osiromašeni od rata, primali su me toplo i srdačno. Svaki sam svoj boravak ovdje koristila za obnavljanje svog doma, u čemu su mi i moji prijatelji mnogo pomogli. I napokon, 20. oktobar 1998. godine za mene je značajan kao novi rođendan, ušla sam u svoj obnovljeni dom, doduše potpuno prazan, ali MOJ. Osim ključa od ulaznih vrata, koji sam kao dijete nosila oko vrata obješen o crvenu vrpcu za sreću, i dvije torbe s najosnovnijim ličnim potrepštinama, ništa nisam imala. Bila sam prisiljena tražiti posao. Trebalo je nabaviti elementarne stvari za život, koji kao da tek počinje, a ja sam već bila umorna, kao da mi je na samom kraju. Danas sa sigurnošću tvrdim da sam tu, često imam običaj reći, životnu vakcinu primila u Centru za žene žrtve rata u Zagrebu. Radeći u Centru naučila sam mnogo o tome kako osmisliti vlastiti život i živote drugih u najtegobnijim momentima. Nakon izvjesnog vremena pronašla sam i posao. Zaposlila sam se kao prezentatorica u firmi Tuperkomerc za koju sam radila tri godine jer penzija nekad nije dostatna ni za podmirivanje režija. Radeći na tim poslovima uspjela sam se skromno skućiti, bukvalno od žlice, jer tako sam počela svoj dom. Trenutno sam prezentatorica u firmi Oriflame koja se bavi prodajom švedske kozmetike. Rado bih da radim humanije poslove, jer ovo što sada radim samo je nužno zlo za preživljavanje. Nikako da odem u pravu mirovinu, život me tjera da budem stalno aktivna. Duduše, ja od rada ne bježim, sretna sam što raditi još uvijek mogu, a s obzirom na situaciju da su i mnogi mladi nezaposleni, ja ne biram nego radim poslove za koje sam bila uvjerena da nemam baš nikakvih sklonosti. (Katarina Popovac, aktivistica i izbjeglica)
[….]
U nizu susreta koji su se odvijali u Centru za žene žrtve rata, i koji su istovremeno činili Centar, prvi susret s drugima, svejedno je li riječ o osnivačicama ili ženama koje su se Centru pridružile kasnije, obilježen je proturječjem između bespomoćnosti u odnosu na ratna zbivanja i entuzijazmom koji donosi početak svake kolektivne ženske akcije. U izravnom radu sa ženama koje su preživjele ratne sukobe, i dospjele u relativnu sigurnost izbjegličkih kampova u Zagrebu i okolici, učile smo koliko o drugima toliko o i sebi samima. U individualnim razgovorima i grupama samopomoći poticale smo žene na kazivanje vlastitih priča kao načina da se pokrene proces zacjeljivanja, iskustva drugih žena otkrivala su nam i njihovu i našu snagu.
[….]
[Razdoblja u Centru] sjećam se prvenstveno kao razdoblja u kojem sam željela prestati biti bespomoćna zbog rata, ali i kao razdoblje učenja, komuniciranja, mnogih žena s kojima sam radila i pomagala im, koje mi i danas prolaze kroz snove i sjećanja. Pitam se gdje su, kako žive, što rade? (Gordana Obradović Dragišić, aktivistica)
Nikada neću zaboraviti ženu iz Prijedora koja je bila silovana. Radila sam s njom u grupi i pojedinačno oko četiri mjeseca. Pri prvom susretu s njom posumnjala sam da je bila silovana iako ona to nije željela reći. U radu sam koristila sve što sam naučila tijekom edukacije u Centru da bi se ona otvorila, a kako bih ja mogla raditi s njom na zacjeljenju rana koje je nesretna žena zadobila. Poslije par mjeseci ona konačno reče: "Jeste, ja sam bila silovana, pred majkom, sestrom, mužem i još nekim članovima naše porodice." U tom trenutku bilo mi je strašno teško. Bilo mi je žao tog sićušnog stvorenja koje se treslo i jecalo. Plakale smo, pričale, šetale i nakon dugo vremena se smijale skupa. Nakon četiri mjeseca ta žena je bila spremna da svoju strahotu ispriča javno pred grupom. Smogla je snage da tu istu priču ponovno ispriča u danskoj ambasadi i da ih zamoli da odobre njoj i njenoj porodici iseljenje u Dansku. Pisala je da je počela novi život i da se zahvaljuje svim curama iz Centra na svesrdnoj pomoći. Njeno otrježnjenje i povratak u normalan život smatram našim velikim uspjehom. (Biba Metikoš, aktivistica i izbjeglica)
Individualno radim sa silovanom ženom koju spremam za odlazak u Ameriku. Žena je Hrvatica koju je silovao pripadnik Armije BiH-a u Tuzli. Od silovanja ima ožiljak na potkoljenici i čitavo vruće zagrebačko ljeto nosi guste čarape, a povremeno i čizme. Osim što je silovana, još je i "politički nepopularna" jer su "krive" nacionalnosti i ona i silovatelj, a i mjesto je loše. (Martina Belić, osnivačica)
[….]
U posljednjih nekoliko godina, Centar za žene žrtve rata promijenio je fokus svojih aktivnosti, a odnedavno i ime. "Žrtve rata " pomaknute su u drugi plan. Kao kolaž sastavljen od fragmenata prispjelih odgovora, ovaj tekst samo je jedna od mogućih rekonstrukcija sjećanja. Nikako nije riječ o konačnom izvještaju o tome kako se sjećamo i Centra i vlastitog sudjelovanja, budući da je i sam format prikupljanja sjećanja bio ograničen. Pisani odgovori na zadana pitanja ne mogu zamijeniti susret licem u lice, niti se iscrpnost iskaza o sjećanju uvijek podudara s faktičkom prisutnošću svake od nas pojedinačno u ukupnom djelovanju Centra. Utoliko funkcija ovdje skupljenih sjećanja ni u kom slučaju nije da budu posljednja verzija odgovora na pitanje o tome "kako se sjećamo Centra", već prije da posluže kao poticaj razgovorima i pomnijem istraživanju vremena u kojem je Centar nastao i najintenzivnije djelovao pod imenom koje je još uključivalo "žrtve rata". U " završnom krugu", na koji smo kao ritual navikle u svojim grupama samopomoći i ženskim razgovorima, još jednom su ponovljene svijetle i tamne strane iskustava ženskog organiziranja u kriznim vremenima. Iskazi o tome kako "mi koje smo otišle" vidimo današnji Centar evenutalno mogu poslužiti kao naputak "nama koje smo ostale" u nastojanju da u trajnim organizacijskim turbulencijama ipak pronađemo načina da osnaživanje žena ne bude nužno opterećeno i "tamnim stranama ženskog organiziranja".
Upoznala sam i živjela sam s toliko predivnih, snažnih, unikatnih žena od kojih sam naučila više nego u jednoj školi i kojih ću se sjećati cijeli život. Kad god mi je teško i kad sam u nekoj gabuli sjećam se da su one preživjele, sjećam se kako su se unatoč nedaćama znale i znaju smijati i veseliti. (Sanda Malbaša, aktivistica)
[….]
Kako god bilo, izuzetna vrijednost Centra bila je u povezivanju sa ženama i ženskim udrugama u regiji i svijetu, razmjeni ideja i iskustava. U mojem slučaju i artikulaciji ideje feminizma. Točnije, različitih ideja o tome što znači ili jest feminizam. Ako tome dodamo vrlo konkretna iskustva, raznoliku stručnu edukaciju, Centar je doista omogućio svojim članicama izrastanje u liderice s pokrićem. (Danijela Babić, aktivistica)
Vrlo se rado sjećam vremena koje sam provela u Centru. Osjećam veliko divljenje i poštovanje prema svakoj ženi koju sam tamo upoznala. Ono što me se najviše dojmilo i čega se sjećam još uvijek jesu entuzijazam, toplina i enrgija žena s kojima sam radila. Bilo je dobro to što je u svemu što smo radile bilo dosta eksperimentiranja, ali svejedno smo radile s uvjerenjem, nisu nas zaustavili sumnja ili strah od neuspjeha samo zato što je nešto izgledalo nemoguće. (Mishi, strana volonterka)
Zadovoljna sam što sam prošla iskustvo Centra. Od Centra je bilo daleko više koristi nego štete za većinu sudionica te igre. Ali, isto sam tako zadovoljna što sam otišla. Život mi danas ima puno više boja i tonova iako je tvrđi i suroviji. Feministička priča može izazvati predrasude, osim prema muškarcima, također prema ženama koje, na primjer, izgledaju kao iz Playboja i rade u butiku. (Vesna Masnić Galić, aktivistica)
[….]
Želim naglasiti da je nakon svih ovih godina, lijepih i manje lijepih trenutaka, Centar i dalje i organizacija i ekipa koju volim i za koju će me uvijek vezivati velika količina osjećaja. Centru želim da nastavi sa svojim radom, da bude što bolji i uspješniji u nadolazećim godinama, kako zbog žena korisnica, tako i zbog mene – da se uvijek mogu ponositi organizacijom u kojoj sam ostavila dio sebe i u kojoj sam ispekla školu! (Maja Mamula, aktivistica)
U Zagrebu sam naučila da pojedinke i pojedinci mogu nešto promijeniti, da je feministička posvećenost zarazna i da sjemenke mogu proklijati i rasti zahvaljujući ljubavi čak i kad nema dovoljno vode. Nastojim biti poput mnogih žena koje su voljele i podupirale i mene osobno i Centar svih onih godina koje sam provela u Zagrebu. (Rachel Wareham, strana volonterka)
Iako sam rad Centra na neki način više pratila sa strane, ipak je za mene bio vrlo inspirativan i važan. Od same činjenice da mi je bilo drago doći u ženski prostor i osjetiti tu zajednički stvorenu žensku energiju, pa do nekih konkretnih oblika rada, hrabrosti u suočavanju s unutargrupnim sukobima, energiji koja je ulagana u prilagodbu strukture organizacije potrebama uključenih sudionica, rad na osobnom rastu, međunarodni kontakti... neke od međunarodnih prijateljica centra postale su i moje osobne dugogodišnje prijateljice. Prošlogodišnji V-day bio je također izuzetan događaj u mojem životu. Osjetila sam na jedan dubok i nov način da sam dio jedne prešućene, zamagljene priče, priče koja seže daleko u prošlost, i koja je priča o raznim vrstama ožiljaka na ženskom tijelu. Osjetila sam da svi moji ožiljci nisu samo moji, nego ih dijelim s puno znanih i neznanih žena i srce mi se otvaralo i plakala sam, dok je moja mama sjedila pokraj mene. Stidjele smo se pogledati jedna drugu, iako sam osjećala kako i nju duboko dira, potresa i otvara cijela atmosfera. I sve se miješalo, bol, bijes, ponos, duboki i sveti osjećaj zajedništva i dijeljenja iste ženske sudbine. (Vesna Janković, osnivačica)
