Razgovor s aktivisticom Centra, izbjeglicom iz Sarajeva, neposredno pred njen povratak u Sarajevo u srpnju, 1993.

Razgovor vodile Dinka Koričić i Vesna Kesić

 

Vesna i Dinka: Jesi li uspjela sve spakirati?

Goga: Jesam, uglavnom. Ostavila sam nešto stvari. Kako mislite da to treba početi razgovor, od mojih osobnih podataka?

V: Neka to bude priča. Počni s time kako si došla iz Sarajeva, zašto si otišla, tko ti je ostao tamo od obitelji, koga si dovela sa sobom? I zašto se u ovome trenutku vraćaš u Sarajevo? Kako se u ovome ratu prelomila tvoja sudbina?

G: Bitno je da je moja mama Talijanka, dakle «fašista», a tata mi je pravoslavac, dakle “četnik”, udata za Hrvata, dakle “ustašu”. Što sam ja u svemu tome? Imam mjesto rođenja, nemam naciju, nemam državljanstvo. Bila sam Jugoslovenka što je sada veliki grijeh, zar ne? Iako sam se dobro osjećala, svugdje kao kod kuće. U svemu tome se nisam mogla snaći jer nisam nikad odgajana kao Srpkinja. Tata mi je pravoslavac, ali nikada nitko ni u petnaestom koljenu nije živio u Srbiji. On je rođeni Sarajlija, već u četvrtom koljenu njegova obitelj živi u Sarajevu. Mama Talijanka je katolkinja, ali nije velika vjernica. U crkvu nije išla, ali imala je svoga Boga i svoju vjeru.

V: Kako je mama dospjela u Sarajevo?

G: Došli su trideset i pete. Djed je bio trgovac iz Mantove. Stigao u Bosnu iz nekog svog avanturizma. Bili su jako bogati, pa mu je palo na pamet da malo ide u ondašnju Jugoslaviju.

D: Imaš li danas još kakve veze s talijanskom obitelji? Jesu li ti mogli pomoći tokom ovoga rata?

G: Da, imam, ali oni nisu mogli ništa pomoći. Prvo, to je dosta stariji svijet, a ja nisam mogla otići tamo jer nisam mogla putovati. Nemam domovnicu, niti putovnicu, nemam papire, ne mogu preko granice. Znaš tu priču – ako izađem iz Hrvatske ne mogu se više vratiti. Gubim status izbjeglice. S njima sam bila u kontaktu telefonom, nudili su neku pomoć, ali nisam se mogla osloniti na to. Nisam imala niti volju da odem k njima, jer je to bilo nešto predaleko i definitivno. S obzirom da je mama u Sarajevu, nisam htjela ići nigdje van. Zapravo stalno sam čekala povratak. Kad se sve to desilo u Sarajevu, kad su ušli i osvojili moju Grbavicu, bez pucnjave, bez ičega, mislim četnici….

V: Je li Grbavica bila dio Sarajeva s pretežno srpskim stanovništvom?

G: Ne, apsolutno ne. U mojoj zgradi niti jedan jedini stan nije bio nacionalno “čist”. Svi su bili izmiješani. Ako nisu roditelji bili miješani, onda su se djeca svih nacionalnosti ženila uzduž i poprijeko. Srbi su odmah osvojili Grbavicu jer im je to strateški bio zgodan kraj, vezan sa Palama.

V: Je li tebi tvoja nedefinirana nacionalnost u Sarajevu prije predstavljala problem?

G: Ma nije, apsolutno ne. U Sarajevu nikad nitko nije mogao reći da je bio ugrožen ili da je imao problema zbog takvih stvari. Ja osobno za devedeset posto mojih prijatelja ne znam ni danas što su, jer su imena, posebno hrvatska i srpska, faktički ista. Mi u obitelji slavili smo sve, i pravoslavne i katoličke i državne praznike. Voljeli smo da nam je kuća puna svijeta. Mislim da je to bilo prekrasno. Kao najljepših slika iz mog djetinjstva sjećam se kad je moj otac dolazio i nosio mojoj mami mali “krisbaum” za Božić. Odrasla sam u potpunoj toleranciji. Kad su svi ti Srbi došli, ti četnici, nisam tu prepoznala ništa svoje bez obzira na vjeroispovijest moga oca. Ja nisam ni vjernik, niti idem u crkvu. Moja vjera je nekakva moja ljubav, poštenje 

i tako… Voliš ljude i činiš što možeš dobro.

D: Jesi li imala problema kad su na Grbavicu došli vojnici?

G: Nisam imala velikih problema. Dobro, pretražili su mi kuću, ali dobro smo prošli. Jedan od trojke koja je došla, jedan dečko, bio je jedini Musliman i školski drug moje susjede tako da je našu kuću poštedio.

V: Kako to da je sa srpskom vojskom bio jedan Musliman?

G: Pa, mislim, dobra plaća. On je došao kao srpska vojska, kao “četnik”, to je bio onaj prvi udar kad su upali Šešeljevci i Arkanovci…

V: Znači li to da u Bosni ni rat nije u početku bio “etnički čist”?

G: Ma ne, nije. Najprije jedno vrijeme nisu svi smjeli ići na Vrace, brdo iznad moje kuće na kojemu su odmah otvorili nekakve Granape (dućane), kamo su smjeli ići samo Srbi. Onaj mladić, Musliman bio je na rampi gdje se moraš legitimirat da bi mogao proći gore i otići kupiti jaje. Pitali smo ga – dobro kako si tu? Kaže on: “Lova.” To je bilo u mjesecu maju 1992.

V: S kim si ti tada živjela u stanu?

G: Mama, ja i moj sin.

V: Bila si rastavljena?

G: Da, rastavljena sam već 7 godina. Moj muž se zatekao na onoj – našoj strani.

V: Bosansku stranu još zoveš “našom” stranom?

G: Da….ja sad više stvarno ne znam kako da što zovem. Možeš li mi ti reći?

V: Ne, ne mogu. Zanima me što ti misliš i osjećaš.

G: Ja ne osjećam ništa. Samo se nadam da će Sarajevo ostati Sarajevo. Ne vjerujem da će u manjim mjestima biti sreće. Previše je zla napravljeno, previše su ljudi izgubili i doživjeli, previše toga prošli. Mediji su učinili svoje, i propaganda. U našoj kući od početka je u mome stanu bio štab gdje smo se skupljale: Jasna, Muslimanka udata za Hrvata, Safeta, čista Muslimanka, ali su joj snahe Srpkinje, i ja. One su se kod mene osjećale sigurnije jer je na mojim vratima pisalo srpsko ime… Kod mene su provodile po cijele dane, pokušavale smo se uzajamno zaštititi.

D: Jesi li se bojala?

G: Da. Poslije sam imala i malo problema, prijetili su mi – kao s kim se družim, kako se družim – “Treba vas sve silovati, vi ste nikakve Srpkinje…”

D: Jesu li vam često ulazili u kuću?

G: Da, dolazili su u kuću.

V: Kako, da li su upadali grubo ili ste ih morali puštati?

G: Taj je rat pun apsurda. Kad je ušla ta srpska vojska, četnici na čelu, mi smo sjedili pred kućom. Prije toga, jedno 20 dana, uopće nismo izlazili iz podruma jer se pucalo. Nismo uopće znali tko puca, na koga se puca. Nismo znali da se sa naše Grbavice puca na naš grad. Mislili smo da na nas netko puca. Radio je širio totalne dezinformacije, stalno su nam govorili – čuvajte se, dolaze grupice po dvoje – troje ljudi, pljačkaju stanove, ovo, ono. U našoj zgradi napravili smo barikade na vratima koje ne bi moglo probiti ni 10 ljudi i cijele noći smo provodili u podrumu. Već nije bilo struje. Jedne noći naši muški koji su imali nekakvog oružja virili su kroz otvore i vele – tenk je uperen u našu kuću. Nastala je panika i kad su zalupali sve smo brzo otvorili, jer nije bilo nikakvog izbora. Nije se radilo o trojkama, četvorkama nego o četnicima koji su sišli definitivno na Grbavicu. Kad su ušli, pretresli su sve stanove tražeći oružje. Jednog su muškarca odveli na Pale, poslije je razmijenjen za neke Srbe iz Sarajeva. Nismo smjeli izlazit van sve dok nismo znali što se dešava i što nam se može desiti. Nismo ni smeće iznosili, a kad smo konačno vidjeli da možemo bar do kontejnera i radoznalost je već bila tu… U tom trenu svi smo sišli. Stojimo pred zgradom i dolazi njih jedno dvadesetak. Na čelu svih tih vojnika čovjek koga ja znam. Nisam se mogla sjetiti otkud ga znam. Kasnije se ispostavilo da je bio radnik kod moga brata. On se meni javio i ljubazno pitao treba li nam što, dali nas netko dira? “Nitko nas ne dira”. Jednom je našem prvom susjedu, Šiši, Muslimanu rekao – ti si Musliman, ti da nisi izišao iz kuće, ti si u pritvoru. Tako je bilo par dana. Meni je bilo žao čovjeka – kao ker u kući, zatvoren, ne smije niti do prozora, ni kroz prozor da pogleda. Velim, idem ja onog komandanta zamoliti da ga bar pusti da može sjesti pred kuću. Kažem mu: “Pusti čovjeka, neće ništa, stariji je čovjek.” I kaže on: “Dobro hajde, neka.” Napravili smo klupe i sjedili pred kućom, samo pred haustorom, nitko se nije mogao maknuti dalje. I Šiško je tako s nama sjedio, a pošto je on volio piti, zapio se jednoga dana s tim nekakvim četnicima. Mi žene otišle smo kući. Uglavnom smo sjedile u kući jer smo se bojale da nekome ne zapnemo za oko, svaka je “zgodna” u tom ratu. Podne, meni netko kuca na vrata. Otvorim i stoji četnik – onaj četnik iz ratnih filmova koje smo mi gledali kao klinci: puška, bombe, brada, pijan, prljav, sve. Velim ja: “Izvolite!” Kaže on: “Ja sam došao ovdje popit jednu kafu!” Kažem ja: “Ovo nije kavana.” Kaže on: “Svejedno, ja ću popit kavu.” Kažem mu da mi je žao, ali mu ne mogu skuhati kavu. Međutim on je ušao unutra, sjeo pravo u kuhinju, sav se raskoračio, počeo provocirati: “Curo ljepojko”, ovo, ono. Ja njemu: “Kako te nije stid, mlađi si od mene, ja sam za tebe jedna starija žena.”, a on meni kaže: “Ti ne voliš srpsku vojsku.” Ja njemu velim: “Čuj, ja ti ne volim nikakvu vojsku”. Strašno sam se bojala.

D: Priče o silovanju su se već čule…

G: Da, već se svašta čulo. Imala sam užasan strah, ali sam htjela pokazati da se ja njega ne bojim. Onda sam stala kraj prozora, mi smo na četvrtome katu, i mislila sam: “Bože moj, ako on nešto pokuša, onda ću ja skočiti kroz prozor, što da radim.”

D: Mislila si skočiti kroz prozor?

G: U to je došla moja mama. Ona je prilično stara, ne čuje dobro. Začula sam njen glas: “Što ste vi tu došli, što vi hoćete, kafu? Kako da vam moja kćer napravi kafu kad je nema?” Ona ni jednog trenutka nije shvatila što se događa, svađala se s njim, govorila mu je: “Vi Jugoslaveni ste jako prljavi, stalno se svađate i tučete.” Onda je on njoj počeo nešto pričati, bako ovo, bako ono, a ja sam prošla pored i otišla do moje susjede i rekla joj da ode tražiti policiju, bilo koga, jer da mi je pijani četnik u kući.

Ona je sirotica lupala od vrata do vrata, nitko nije htio otvoriti. Na cesti je našla neke policajce koji su došli, njih trojica, ušli su unutra i pitali što se desilo. Ponovno sam se vratila kraj svog prozora, da ne bi sad mamu doveli u opasnost, da se četnik ne bi što dosjetio. Srećom, bio je dosta pijan. Izveli su ga iz stana, mislila sam da će nas sve pobiti, jer nije htio dati oružje.

V: Kako se u to vrijeme ponašala ta vojska?

G: Policija je bila srpska. Rekli su nam da nitko tko se je ovdje zatekao nema što da se brine. Ako bude problema neka se njima javi. Sve oko kuće je bila vojska, štab policijski i vojni i ambulanta i 5 transportera.

Na čelu je bio pravi vojnik koji se jako korektno postavio od početka. Rekao mi je da je bio u Zagrebu gdje je izgubio stan, u Sloveniji gdje je izgubio domovinu i sad je došao da brani čast. Da on nema namjeru proganjati nikoga, ni Muslimane, ni Hrvate, svi će ostati tu gdje jesu. Zapravo ne mogu reći da je tamo oko nas bilo protjerivanja, ljudi su odlazili od velikog straha. Ali je bilo puno tih grupa koje su harale.

V: Što su radili?

G: U jednoj kući u blizini stanovala je obitelj, on je bio Musliman, umro je, oženjen Austrijankom, imala je dvije snahe. K njima je upala jedna trojka, čuveni Batko koji je silovao i žene od 80 godina. Srpkinje, Hrvatice, njemu je to bilo svejedno. Potpuno poremećen čovjek, pušten iz ludnice da bi poslužio svrsi. Kad su upali, sinove su odveli na Kulu u zatvor, a snahe su odveli u jedan stan i tri dana se iživljavali na njima.

D: Da li se to znalo?

G: Nije se znalo dok jedna snaha nije skočila kroz prozor, tada se saznalo da se tu nešto dešava. Onda je došla policija koja je uhapsila tog Batka. Žena se je sva slomila, odvedena je negdje u Srbiju u banju. Svekrva je nestala, navodno se javila iz Austrije. Druga snaha je zatečena u stanu i nju su silovali. Nju je neki srpski vojnik Mišo, jedan božji izaslanik, odveo roditeljima. Ja sam ga poznavala, bio je naš klijent u banci. Pitao me je da li bi mu mogla nešto pomoći ispričao mi je tu priču. Kaže: “Bi li otišla kod nje popiti kavu da je malo razgovorimo jer je osamljena, prošla je strašne stvari”. Onda sam ja to rekla mojoj Jasni. Obilazile smo je, pile s njom kavu. Nikad nije pričala o tom iskustvu, pričale smo o životu, nekadašnjem životu, neobavezno. Djelovala mi je sasvim dobro. Stalno sam se preispitivala otkud joj energija i snaga, čak i veselje nekakvo je znala pokazivati. Sad kad analiziram, znam da je to nešto drugo, sad znam mnoge stvari koje prije nisam znala. Taj Mišo joj je nabavio falsificirane dokumente, stavio je u svoj auto, odvezao za Beograd i mislim da je sada u Holandiji. To je jedan od konkretnih strašnih slučajeva za koje ja znam.

V: Je li taj vojnik nekome nešto prijavio?

G: Bio je ogorčen, čak je pokušavao da ode sa Grbavice, da se izvuče iz te vojske, ali nije imao načina jer mu je tu bila sva familija. Čak je otišao u Beograd, pa se ponovo vratio i rekao: “Jedino što mogu je da ostanem pa da poginem.” Bilo je slučajeva da tako netko dođe, da tjera ljude iz stana i da ih on vraća. Mnogim ljudima je pomogao i mnogo ljudi je spasio. Meni konkretno je obezbjeđivao nekakav mir. On je mlad čovjek možda 33, 34 godine, inženjer strojarstva. Štitio je moju Jasnu, gdje god bi zaškripilo, mogli smo ga zvati.

D: Reci nam, ako se možeš prisjetiti, tvoja odluka da skočiš kroz prozor, ili ova žena koja jest skočila – kako si se u tom trenutku osjećala?

G: Pitala sam se kako je taj čovjek izabrao baš moj stan. Ispostavilo se da je onaj naš susjed, za kojeg sam ja molila da ga puste iz kuće, da je on rekao: “Čuj stari, imaš gore jednu raspuštenicu, sto posto možeš..” Poslije su mi rekli u policiji: “Ti si za njega molila, a on ti je poslao onoga na vrata”

V: Što si osjećala prema tom čovjeku tada?

G: Razmišljala sam što da ja njemu radim. Da sam bilo što uradila, da sam se otišla nekome žaliti, mogla sam ga na neki način glave koštati. Ali nije bilo vrijedno, samo sam okretala glavu od njega kad sam ga sretala i poslije je on pobjegao na drugu stranu. Preko noći je otišao. Evo što je taj rat. Zato sam i počela tu priču, jer inače ne volim da se sjećam toga.

V: Zašto si u tom trenutku odlučila da skočiš kroz prozor?

G: Oduvijek ne podnosim nasilje i agresiju, ne podnosim ni povišene tonove u razgovoru. Ne snalazim se u svađama, ja se u životu nikada nisam posvađala. Nakon takve agresije ja ne bih mogla više živjeti kao normalna žena, ne bih to mogla podnijeti. Ni sada ne znam šta me čeka u Sarajevu, ali tada, u onom momentu to mi se činilo kao jedino rješenje. Jer, pred mojim djetetom da me netko siluje… Poslije sam našla svoje dijete u ćošku sobe pokriveno dekom preko glave. Mislila sam da ne bih mogla živjeti, u njega gledati od sramote i poniženja. To bi me slomilo kao osobu.

V: Kako danas razmišljaš? Misliš li da bi ti ono što smo ovdje naučile i neka iskustva drugih žena pružili više snage da u toj situaciji ipak odlučiš da vrijedi živjeti, da postoje načini da se preživi?

G: Mislim da je to strašno dubok užas, mislim da bih i danas isto postupila. Da si to vidjela – pa vidjela si na filmu takve tipove – kao da ga je netko nacrtao… Mislim da ni preživjeti po svaku cijenu nije uvijek najbolje.

D: Kada si definitivno odlučila otići iz Sarajeva?

G: Zapravo sam se sve vrijeme bavila mišlju da odem, ali čovjek je vezan za te proklete stvari. Nisu to stvari, to je tvoj dom, to je nešto što gradiš cijelog života, što ti predstavlja nešto. Pitanje je i nekakve časti ostati u tom svom gradu i nekakav svoj doprinos dati. No kako je vrijeme odmicalo, malo je bilo stvari koje sam ja mogla napraviti. Mogla sam tu i tamo nekom pomoći da nešto obavi. Kad je umro naš susjed nitko nije htio da ide da ga se sahranjuje, svi su se prepali. Trebalo je proći skroz do vrha Graca gdje biju snajperisti s ove naše strane i opasno je po život bilo doći do pokopnog društva. Kako reći: “Dođite sahraniti jednog Hrvata.” Nitko se nije usudio. Onda sam ja rekla: “Pa dobro, idem ja, ja sam pravoslavka.” Došla sam i sad, tri vojnika sjede, pitam ih je li to pokopno društvo, a oni odozgo varaju da jesu. Velim ja: “ Ma evo, umro nam jedan komšija, pa ne znamo šta ćemo.” Kaže on: “Jeli Musliman?”, velim ja: “Ma, nije.” “Dobro” kaže: “Šta je?” Kažem da je Hrvat. Kaže on: “Nema problema, mi sve jednako sahranjujemo.” Stvarno su bili ljubazni i inzistirali su da netko ide s njima da se vidi kako oni to dobro rade, da nije istina da se ljudi bacaju u vrećama. Kćerka tog gospodina što je umro stvarno je otišla sa njima kombijem, došli su pred kuću, lijes su donijeli nekakav i odvezli ga na Lukavicu. Kaže da je to bilo vrlo korektno obavljeno. Nema nikakvog obreda, Muslimani, Srbi i Hrvati sahranjuju se odvojeno, ali korektno. Nekakve sitne stvari mogla sam napraviti i eksponirati se više nego što su drugi mislili, ali sam neprekidno osjećala strašan strah. Bojala sam se pošto je postojala fama da su sva djeca iz mješanih brakova kopilad, da bez obzira što mi je otac pravoslavac, mama mi je katolkinja, ja za njih ne postojim.

D: Za muža te nitko nije pitao?

G: Pitali su me stalno, a ja sam rekla: “Rastavljena sam i nemam pojma gdje je.” I onda je počelo…. Ljudi su obijali prazne stanove, otimali, nosili. Morali smo čistiti te stanove u kojima je trunulo sve to meso, crvi su išli po stanovima, već je počelo da strašno smrdi. Onda smo dobili naredbu da svi idemo po stanovima i da se to obija. Vojska je obijala i nosila sve što im se svidjelo, a mi smo žene ostajale i to prale. Nisam to u životu vidjela, pereš i povraćaš. Hrana u frižiderima u napuštenim stanovima, a već 40 dana nema struje, to je strašno bilo. Ljudi su jednostavno koristili da nose sve što im se sviđa, pretvorili su se u jedan užasan oblik, grabežljiv…odvlačili su sve. Grozno je to bilo, a dijete gleda sve to. Vidjela sam da stvarno nemam tu što više uraditi. I tako sam se odlučila da pođem, ali da ću se vratiti po mamu, jer mama nije imala nikakve papire, imala je pasoš koji je istekao, koji se mogao produžiti na srpskoj strani, ali ga ne bi priznali Mađari, ni Hrvati. Onda sam ja mislila poći u Zagreb i njoj srediti u talijanskoj ambasadi njene papire i vratit se po nju. Međutim, to je bila vrlo naivna odluka jer su svi putovi bili zatvoreni. Naime, kad sam ja došla na mađarsku granicu, Hrvati su bili zatvorili granicu. Dva sam dana sjedila u Mađarskoj i onda je došla moja rodica po mene, uspjela je skupiti nekakve potpise i papire i uvela me u Hrvatsku. Dugo sam bila bez ikakvog statusa, jer sam 23.9.1992. dobila dozvolu samo da ostanem 14 dana. Rodica je tražila 40 dana, no pošto se moj sin zove Miloš dobili smo samo 14 dana. Ipak smo ostali, a kad je bio onaj veliki popis u trećem mjesecu 1993., onda sam dobila status izbjeglice i karton, bez problema.

V: Kako si se osjećala sve to vrijeme u Hrvatskoj?

G: Osobno nisam imala nikakvih problema, nisam se eksponirala, dijete mi je išlo u školu, prekrasnu školu tu na Kaptolu, imao je prekrasne profesore koji su ga divno prihvatili, bio je odličan đak, vrijedan dečko, nismo imali nikakvih neprilika. Probala sam dobiti papire za mamu, međutim ime mog oca je svima jako smetalo, tražili su da dokažem da mi je otac Hrvat.

V: Kako se tvoj otac zove? 

G: Rade B.

V: Je li Rade srpsko ime? Moj se otac zvao Rade, a bio je iz splitske katoličke obitelji.

G: Moj muž je Hrvat, ali je svome djetetu dao ime Miloš. Plakala sam zbog tog imena, jer sam htjela da se zove Luka, ali sad mi se sviđa jer sam navikla. Njegovo krsno ime je Luka. Muž je imao prijatelja, nekakvog Miloša iz vojske i bilo mu je sasvim nevažno što je to pravo srpsko ime.

V: Jesi li uspjela nabaviti majci dokumente u talijanskoj ambasadi?

G: Jesam, ali nisam ništa mogla. Ona je primila jugoslavensko državljanstvo kad se udala, do tada je imala talijansko državljanstvo, do 1943., a onda je automatski morala preći na novo državljanstvo. Pošto su živjeli u Slavoniji u Oriovcu, ona se izjašnjavala kao Hrvatica, jer je bila katolkinja. Imala je i domovnicu iz NDH, mislila sam da ću na temelju tih papira nešto postići, otvoriti sebi put, međutim puta nema, papire ne mogu dobiti nikako.

V: Niti za majku?

G: Pa, za nju ne znam, nisam ni probala. Branka mi je govorila da to nije problem, ali ja nisam imala više živaca za ta poniženja po Velesajmu, odbijenica mi je bilo preko glave, tako da nisam više htjela. To sve traje i traje, ona je tamo, a ja nemam ovlašćenja, naprosto nisam imala snage za to. U svemu tome moj boravak tu u Zagrebu… Najveći i najljepši momenat je kad sam čula da nekakve cure hoće da naprave nešto i kad sam se priključila svemu ovome ,to je za mene stvarno bilo stvarno nešto. Poludjela bih da nisam naišla na ove cure na koje sam naišla u Centru.

V: Kako si saznala za nas? 

G: Slučajno, od jedne Bosanke sam to saznala i mogu ispričati kako sam saznala. Ona mi veli: “Čuj ima nešto, hoće nekakve ženske organizirati pomoć za silovane žene, ja sam tamo bila, ali to su sve nekakve lezbijke, ja neću tamo ostati.” Velim ja: U principu nemam ništa protiv lezbijki, ni protiv homića. Neka žive svoj život kako odaberu, kako im se sviđa, što mene briga ako me ne diraju. Ja idem vidjeti što je to. Odemo ja i Biba tako jedan put, dvaput, triput i vidimo da to ide, da je to nešto dobro, da se tu čovjek osjeća kao čovjek, da je primljen kao čovjek, da te nitko ne pita ni tko si ni što si, nego hoćeš li da radiš, možeš li, voliš li i tako. I to je nešto što je stvarno prekrasno. S toliko tuge odlazim zbog svega ovoga… mislim, bila sam korisna, ja mislim da sam bila korisna.

V: Koliko je trajalo da ništa nisi radila nakon dolaska u Zagreb?

G: Od devetog mjeseca 1992. do prvog mjeseca 1993., koncem prvog mjeseca sam čula za Centar.

V: Kako si taj period prebrodila?

G: Užasno sam bila osamljena, strašno mi je bilo. Moja rodica s kojom sam odrasla, koja je meni kao sestra po srcu bila, s kojom sam provodila ljeta i nismo imale nikad nikakvih razmirica, ona mi je takve strašne probleme počela praviti. Prvo je molila i molila da dođem. Onda kad sam došla, onda… “pa kako ti se to dijete zove, pa ja ne mogu njega više tako zvati, meni ljudi prave probleme što imam Srbe u kući…” A ja sam bila u depresiji, strašnoj… Ide Božić, ide mamin rođendan. Htjela sam se odmah vratiti u Sarajevo nakon dvadeset dana ili mjesec dana, ali nije više bilo linija. Nisam nikako mogla naći način da se vratim, bila sam u klopci. Nisam izlazila iz kuće, jer sam znala da nikuda ne mogu.

D: Što je dalje bilo s tvojom rođakinjom ?

G: Ja ne mogu shvatiti te ljude…Ne, ne mogu shvatiti, ne mogu ni opravdat. Shvatila sam da moram ići i sredinom januara sam se umalo našla na ulici. Imam prijateljicu kojoj sam vjenčana kuma, ona je iz Sarajeva, odrasla sam s njom. Tu živi. Ona mi je pomogla puno. Našla stan i tako… Ja sam pobjegla iz Sarajeva zbog te strašne mržnje i zbog srbofilstva. Oni su dovodili svoje ljude, zapošljavali ih tamo, otvarali neke općine. Mislila sam da je u Zagrebu drugačije. Zagreb je uvijek meni bio jako drag, strašno volim Zagreb, ljeta sam tu provodila. Kad sam ponovno naišla na mržnju, strašnu mržnju, to me je potpuno porazilo, makar evo, mislim da i to treba razumijeti. Rat radi svašta od ljudi. I prijatelji su me znali isprovocirati kako mali ima “grdo” ime, kako je on tamnoput, kako je ovakav, kako je onakav. Navodno da su Srbi samo crni. Ima li tko maramicu? To strašno boli, nije to generalno iskustvo, nego eto, neke sam ljude voljela. Kad sam počela tu raditi, to je promijenilo moj život. Pomoglo mi je. Jedino me je cijelo vrijeme grizlo to što mi je mama tamo, što je sama, bolesna i stara. A i ona je jadna sirota u tom ratu promijenila narav i karakter, ima godina, ona ne oprašta što se nisam vratila. Makar ona neće da izađe.

V: Kako održavaš vezu s mamom?

G: S Grbavice ide pošta za Beograd. Prijatelji prekovertiraju pisma pa pošalju za Zagreb. Pošta Beograd Zagreb ide stalno, ona nije nikad ni prekinuta.

V: Koliko to traje? Nisam znala da pošta funkcionira.

G: Dosta brzo to ide, 5 do 6 dana najviše.

V: A Zagreb-Beograd-Sarajevo?

G: To traje malo dulje, jer oni na Grbavici to skupljaju, skupljaju, pa onda podijele. Oko 20 dana nekad i duže, kako kad. 

V: Tko se brine o tvojoj mami?

G: Brine se moja Jasna, moja prijateljica i susjeda. Ona je obiđe, kupi joj što joj može kupiti, pomogne joj.

V: Jasna je Muslimanka? Jeli ona nešto pisala o sebi, kako je njoj bilo u srpskom dijelu?

G: Ne ona se uopće nije javljala, niti je pisala. Moja snaha iz Slovenije išla je ljetos u Sarajevo i razgovarala je s njom.

V: To znači da ti brat živi u Sloveniji?

G: U Brežicama. On je izbjegao, jer su njegova djeca vojni obveznici . Rekao je da svoju djecu u srpsku vojsku neće dati, a bio je na teritoriju gdje su Srbi i tako je otišao.

V: Kad je tvoja snaha bila na Grbavici i što priča?

G: Bila je tamo prošle godine u julu i augustu. Dobivam pisma i od prijateljice iz Sarajeva, isto s Grbavice, ali to su isprazna pisma. Ništa ti ne možeš zaključiti iz tog pisma. 

V: Misliš li da se ljudi ne usuđuju pisati?

G: Da ja mislim da se ipak ne usuđuju.

V: Kakva pisma ti mama piše?

G: Mama mi piše pisma…ja čekam, čekam pismo i kad ga dobijem onda mi je krivo što sam ga dobila, eto takva su ti pisma.

D: Je li ljuta na tebe?

G: Jako je ljuta, ogorčena i vrlo ružno piše. Predbacuje mi…

V: Zašto si baš sada odlučila da se vratiš?

G: Zato što sam baš sad čula da je jako slaba. Znaš što, možda je to moj kukavičluk jer jednostavno ne mogu da podnesem misao da moja majka umire sa nekakvom kletvom na ustima i da ja za nju nisam ništa učinila, da joj nisam pomogla. Ne mogu s tim živjeti… Istinski patim, ja sam za nju jako vezana, praktički se nikad nisam odvajala od nje, ona je zaista bila predivna majka. Cijeli je život bila predivna majka. Odgajala je moje dijete i sad je ostavljena. Pokušavala sam sebe ubijediti da je njen život ipak na kraju, da je ona imala krasan život i krasan brak i mogu reći i krasnu obitelj, djecu. Nije imala nikakvih problema sa nama, moj je tata bio prekrasan muž, imali su novaca, mislim, baš je proživjela lijep život.

V: Zašto si ipak odlučila da se vratiš, koji je to osjećaj?

G: Pa, jednostavno je to moja obaveza, moj dug prema njoj. Trebala bih možda misliti na prvom mjestu na svog sina i ostati tu, ali ne mogu. Premda, užasno me strah i pitam se hoću li danas moći ući u taj autobus. Toliko me strah. Dobila sam adrese žena u Beogradu, dala mi je Nela.

V: Ostani malo tamo ako te bude još više strah ući u autobus za Sarajevo. Ili bar sakupi informacije u Beogradu, što se sada događa na Grbavici. Putuj ratu po ratu, ako si već odlučila. Idi do Budimpešte, ostani malo tamo, pa onda idi do Beograda.

G: Ne mogu, lakše će mi biti u cugu, agonija je ovo čekanje, sve je to… Ne mogu, nemam snage, ali u suštini ne znam ni što ja mogu i ovdje očekivati u životu. Moj sin ide na mačevanje, ide na treninge i ne može se takmičiti jer nema domovnicu, a on je siromah toliki trud uložio, toliko vrijeme, toliku energiju. Njemu sve to puno znači. Kad je došlo takmičenje, pripremao se, ušao u ligu i na kraju: “Ne možeš, ti nemaš domovnicu.” To je porazno, on je đak gost. Ta će se škola njemu valjda priznati. Kako će i šta će, ne znam. Ja stana nemam, preskupo je. Materijalno sam iscrpljena. Dobro, nekakve novce trebam dobiti, ali to će tek biti za osam mjeseci, a ja za to vrijeme novaca nemam više. Tako da kad sve to prokockam, nemam pojma što da radim. Mislim, znam – idem natrag.

V: Ispričaj nam nešto o svom odnosu prema grupi žena ovdje, prema Centru. Kako pamtiš početke našeg rada?

G: Pa, u početku nisam bila baš oduševljena. Imali smo te dvije instruktorice koje meni nisu ležale, niti način, niti odnos, niti priča. Tako sam bila puna sumnji kako će to ići, hoće li to ići, ali imala sam puno vremena i volje, čekala sam da počnemo raditi u kampovima. Mislila sam, hajde pregurat ću ja to, ovaj edukacioni dio…mogu ga pregurati, nemam što drugo raditi. Međutim, sve se to jako promijenilo i kvaliteta i način rada. Promijenile su se i instruktorice, došle su druge tako da su se počeli javljati pozitivni osjećaji. Naučila sam dosta, ali zapravo imam dosta životnog iskustva koje mi je pomoglo. Imam bolji instinkt nego pamet. Radionice su bile super, one sa Engleskinjama su bile jako dobre. Uvijek si negdje mogla pobrati nešto dobro. Voljela bih da projekt traje, da ide, da se širi, jer je to nešto prekrasno. U ovo vrijeme, u ovakvom okruženju, u ovoj mržnji da se nađe toliko prekrasnih žena sa tako dobrom voljom, pa to je divna stvar, to daje čovjeku nadu da ipak nije sve tako strašno crno.

V: Zašto nisi voljela prve instruktorice?

G: Mene je smetao odnos, kao da ćemo sretati pacijentice, osobno me je to pogađalo jer sam ja isto izbjeglica. Dobro sam znala da to nisu pacijentice, da su to žene koje su sve izgubile. Neke su stvari bile dobre koje smo učili, ali u usporedbi s ovime su sporedne. U sebi sam rekla neka one svoje pričaju, ja znam što ću sa njima raditi, kako ću…

V: Kakva imaš iskustva sa stranim instruktoricama?

G: Te žene izvana opet imaju neki drugi pristup. One nisu imale što mi imamo. Ovo što mi radimo, to nitko nije radio vani. One nama mogu pomoći u nekim stvarima, ali one zapravo srž ne poznaju, jer je silovanje u obitelji i u doba mira ipak nešto drugo. U suštini, naš osnovni problem i nije silovanje, osnovni problem je uništen život, ljudi su bez domovine, ljudi su bez sutra, bez ičega. Život im je odjedanput…crk…ničega nema…Gdje sada…one su nama mogle na neki način pomoći, ali mi smo to najviše shvatile i ušle u to kad smo počele raditi.

V: Jesi li radila sa silovanom ženom?

G: Bila je jedna Azra iz Prijedora, starija žena, otišla je za Ameriku. 

Ona je bila silovana, vrlo brutalno, na sve načine…i puškom i ovako i onako i to na oči njenoga muža i nije htjela nikome o tome pričati. Meni se obratila, to je za mene bio ohrabrujući znak. Prvo mi je nasamo ispričala, a onda je poslije i pred grupom sve to ispričala. Zahvaljujući njenim godinama, čini mi se…izašla je na kraj s time, imala je 69 godina.

V: Kako ju je grupa prihvaćala, i kako ste radile u grupi?

G: Grupa ju je dosta dobro prihvatila. Azra je bila neobična žena… Imala je neke svoje loše trenutke, trebalo je sa njom puno strpljenja. Ali druge žene ni nisu izrazito reagirale, govorile su, znamo, razumijemo ju. Nije bilo nikakvih otvorenih razgovora ili stavova u odnosu na to, zapravo nisu htjele komentirati.

V: Imaš li dojam da je ženi pomoglo što je sve ipak ispričala pred grupom drugih žena?

G: Mislim da je, jer ona nije najprije ni sa kim htjela razgovarati o tome, a onda je počela sa mnom. Nekoliko smo puta nasamo sjedile na klupi u kampu i pričale i ona je polako počela govoriti. Prvi puta je rekla: “a ja sam svašta prošla”, a onda drugi put: “Da vi znate…” Jednostavno je sama imala neki svoj tempo. Na kraju je pred svima ispričala baš onako u detalje. Čak je neko vrijeme bila glavna u grupi. Na neki je način animirala sve. Znala je biti vesela, znala je ispričati vic, nekakva svoja iskustva iz mladosti, čak nam je jedno vrijeme održavala dobru atmosferu u grupi, nakon što je ispričala što joj se desilo. Dođe nekakav momenat kad svi zašute, pa što ćemo sad, onda Azra uvijek: “Hajde žene, što je, daj da čujemo kako ste… Što ti imaš…” Super je bilo. Na kraju je otišla u Čikago.

V: Kako se prema njoj ponašao njen suprug?

G: Najnormalnije. Baš sam ju ja pitala, kako Dedo na to reagira… Kaže: “Ma žao mu je jadniku”. On je star, dijabetičar je, puno je stariji od nje. Nikad ništa nije predbacio, nije jednostavno niti razgovarao o tome. Znaš, ona je nepismena, ali vrlo bistra žena. Ona se ne zna niti potpisat, ali ima svu onu mudrost koju imaju seoske žene i čekala je da sama ocijeni kada i kako. I baš je mudro postupila. Mora je čovjek poštivati, zbilja.

D: Jesi li se oprostila sa ženama u kampu?

G: Jučer sam ja rekla mojim ženama da idem. Mislila sam da im ni ne kažem. Ali bilo bi kukavički. One su toliko počele plakati da se to nije moglo zaustaviti. I onda smo se sjećale naših početaka, kako nas je bilo na početku 6 do 7. Rekle smo im da će dobiti dvije nove cure, možda će biti čak i bolje od nas dvije, da se ne moraju ničega plašiti niti brinuti. Osim toga, ove četiri sada idu u Njemačku, onda Puškarica ide u Kaliforniju za mjesec dana, tako da nam je grupa na neki način ipak zbrinuta. Ove mlađe ćemo uključiti u rad utorkom. Tako da sam nekako mirna, samo mi je žao što neću biti tu da ih ispratim.

V: Kakva su tvoja iskustva s grupnim radom, mislim da nitko odavde nije prije tako radio? 

G: To je prekrasno i one su to jučer zaključile. Evo, vidite, kažu, ništa dobra… namještaj, auti ništa vam to nije važno, važno je ovako kad smo mi skupa, kad pričamo, kad se imamo kome požaliti, kad imamo s kim plakati, s kim se smijati. To je jako dobro. Ja sam bila skeptična u početku, hoće li to štimati kad tim ljudima konkretno toliko toga treba. Što ja njima mogu, jadna ja, što ja njima mogu pružiti, adresu da idu tražiti novac… ali nije o tome riječ. One kažu: “Mi se sat vremena prije nego što vi dođete sakupimo i čekamo vas.” Mislim da je osjećaj da negdje imaju nekoga da se malo i pobrine za njih, da im pravi društvo, da imaju prijatelje najvažniji. I same vele: “Jedino što vrijedi na ovome svijetu je prijateljstvo.”